Dragi čitaoci, slušam ovih dana emisije, razgovore među ljudima i nekako se riječi…
Ovo je čudno vrijeme najčešće ponavljaju.
Onda kažem…
Nije čudno vrijeme, čudni su ljudi u vremenu.
Čovjek se nalazi u vrtlogu vremena u konstantnoj želji da stigne to isto vrijeme.
Kao da smo odavno u prostoru vještačke inteligencije.
Kao da smo onu nit stvarnog čovjeka pretvorili u mašinu.
Roboti navika, socijalnih mreža, i neimanja vremena.
Idemo jednom trasom i vrtimo se u krug.
Okrećemo se oko te iste ose i otuđujemo se.
Svi traže ljubav, zaboravljajući da pogledaju unutar svoje duše.
Tu se ljubav nalazi.
I samo tako, kad odistinski u sebi ljubav prepoznaš, vidjećeš je oko sebe.
Kad čovjek iskreno govori i iskrenost živi tada ljubav dobije krila.
Često se pitam, pa tako pitajući se za odgovorima skitam.
Obujem patike skitalice koje traže odgovore.
Nekad se odgovori otkrivaju sami, nekad ih tražim danima.
Piše se o tome kako je svijet od ekrana (kako ga zovem) postao dijalog među ljudima, uvid u kutak svjijeta koji treba čuvati.
Kako su se negdje izbrisale kao gumicom granice stvarnosti i imaginarnog.
Stvarni ljudi su iza ekrana… a u riječima na ekranu?
Savršena slika (savršeno ne postoji) postaje ogledalo sa nekoliko odraza.
Sjećam se književne večeri kad je Brankica Damjanović rekla, parafraziram:
“Virtualni svijet je stvarniji od stvarnog… maske brže padaju.”
Sjetim se tih riječi često.
Da li je upravo virtualni svijet taj koji nam govori koliko je malo iskrenosti među ljudima?
Moguće, rekla bih.
Sa druge strane ogledala, postoje čudesni ljudi za čije riječi se čulo.
Talentovani ljudi koji pišu, recikliraju od starog u novo, čine čuda i šalju poruke kao nekad što su se pisma slala.
Postoje ti ljudi čije riječi lječe i donesu osmijeh.
Postoje ti ljudi koji dobrotom duše svoje i u tom virtualnom svijetu donose boje.
Vjerujem da taj svijet od ekrana govori ono što ljudi gledaju, ali ne vide.
Prekriju tragovima magle, ostave po strani u nekoj ladici i ključ sakriju da ne mogu da ga pronađu.
Sve dok taj ključ čovjek ne uzme u ruke i ne otključa ladice biće u svijetu ispisanih slova i slika koje lete brzinom svjetlosti.
Da li zaista postajemo roboti tehnologije ili još umijemo zagrliti prirodu?
Gledam i vidim da tehnologija gumicom briše trag prirode, da otuđenosti otvara vrata.
Da ljubav postaju slova na ekranu, da iluzija preuzima odistinski osjećaj stvarnog svijeta.
Kad se odlože čuda tehnologije, kad se čovjek okrene oko sebe… gdje se odistinski nalazi?
To je pitanje na koje odgovor nećemo imati još dugo.
Jer, savremeni svijet koji smo gledali u filmovima… izlazi na ulice i nestaju ili tek opstaju ponegdje stvarni otisci iskrenosti i realnosti.
U tom magnoveju, ima to zrno nade koje se čuva u džepu kapta.
Neka taj džep bude svjetlo u tami beskrajnih putešestvija interneta.
Ljubav svojim nitima drži svijet da ne ide preko ruba… već da hoda stazama odistinskog osjećaja… kad ti sleti leptir na dlan, kad te sunce obasja, kad ti kape kiše padnu na kaput i kad odistinski zagrliš čovjeka.
Milena Vujinović
