Kako ulazim u određene godine, u mom tijelu počele su se događati promjene do kojih sam bila svjesna da će kad-tad doći, ali ne mogu reći da sam bila spremna na njih.
Osim tijela, mijenja se i moj um. Razmišljanje, stavovi, prioriteti, s godinama je sve to nekako dobilo novi smisao.
Tako sam se neki dan uhvatila da razmišljam o životu. Zamišljam ga kao vrlo zapetljan labirint prepun krivina, prepreka i slijepih ulica, jer kao što znamo u svakom labirintu, ako nisi dobro orijentiran i snalažljiv, teško ćeš pronaći izlaz.
Kako se onda uopće snaći? Kako kročiti kroz te krivine ne osjećajući izgubljenost?
Postoje dvije mogućnosti. Taj put si možemo otežati putujući sami, praveći se da smo najpametniji i da sve znamo ili si olakšati uz nekoga, podijeliti teret, zatražiti savjet, mišljenje ili pomoć i s lakoćom pronaći pukotine kroz koje ćemo se provući i pronaći izlaz.
Na tom putovanju, avanturi, traženju ili kako bih već nazvala to što nam se događa kroz što koračamo i prolazimo, smatram da ne bismo trebali zaboraviti uživati.
A kako uopće to postići? Kako uživati u životu kada nas konstantno pritišću nekakve obaveze, izvanredne i većinom teške situacije?
Na puno toga jednostavno moramo sami utjecati. Kao naprimjer da nismo ono što nam je nametnuto ili što nam se događa, već smo ono što odlučimo i izaberemo postati. Ja i isključivo ja biram što i kako želim.
Znam, to zvuči gotovo nemoguće, ali zašto ne bismo pokušali? Jer odustati prije nego se uopće potrudite nije ničija greška već isključivo vaša. U filmu koji sami režirate nemojte biti statist. Preuzmite glavnu ulogu, nemojte samo stajati na jednom mjestu. Pokrenite se i prigrlite promjene, jer svaki učinjeni korak je napredak.
Sve se događa s razlogom i tu ste rečenicu sigurno čuli nebrojeno puta. Ali ja sada, kada se vraćam i gledam godinama unatrag, vjerujem da je tako. Svaki taj razlog uzrokuje promjene. Ponekad su te promjene dobre, ali njih jedva primjećujemo. Najčešće se fokusiramo na one loše, bolne. Jer patnja je dio života, ponekad nas slomi tako da mislimo da se više nemamo snage sastaviti, ali koliko god bilo teško, život ide dalje i zaista ima misteriozan način rada. Podignete glavu, udahnete duboko i zakoračite jer morate. Zašto što predaja ne dolazi u obzir. Zato što život ima plan.
Sljedeće što vas vjerojatno nitko neće naučiti je balans između borbenosti i popustljivosti. To je nešto što se stječe s godinama, a leži u vašoj unutarnjoj snazi. Čim prije naučite vladati sobom i postignete samokontrolu, lakše ćete savladati sve prepreke koje se nađu ispred vas.
Bijes, ljubomora, strah, oholost, pohlepa, preveliki ego, sve su to zvijeri koje staju pred vas i pokušavaju vas uništiti. Potrebna je velika snaga da bi se obranili od tih zvijeri, a oružje koje će vam u tom pomoći leži u vama. Samo snažnim umom i voljom možete im se oduprijeti i pobijediti ih.
Usprkos svim izazovima, najvažnije je ostati vjeran sebi i svojim uvjerenjima. Ne popuštati pod pritiskom okoline, ne padati pod tuđi utjecaj. I još jednom ponavljam, ne zaboravite uživati. Čak i u sitnicama. Ne čekajte da vas stignu godine kada ćete shvatiti da ste propustili živjeti jer ste opterećeni pritiskom okoline zaglavili u labirintu, zagledani u jedno te isti zid.
I jednom, kada tom putovanju zvanom život dođe kraj, moći ćete stati na izlazu iz labirinta, nasmijati se široko i reći “Ovo je bilo jedno vraško putovanje”.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna H.
