Divno i neobično napisan roman. U početku je malo teže čitanje zbog tog osebujnog stila izražavanja, ali kad se jednom na njega naviknete, više ni ne razmišljate o tome. No spominjem to jer se meni baš takve knjige i autori/ce sviđaju – ljudi koji se drže svog stila pisanja, ne podliježući ustaljenim normama, odmičući se namjerno od svih gramatičkih pa i pravopisnih pravila, jer to je realnost, to je život, to je ono što obogaćuje našu književnu scenu – različitost, i hrabrost kao i ustrajnost da ostaneš svoj.
Jako zanimljiva priča o biologinji Gloriji, koja između dva terenska rada dolazi u rodno mjesto, u kuću svog oca, koji zdravstveno nije uopće dobro, ali kao pretpostavljam većina muškaraca te generacije i dobi (imam vrlo sličnog oca!), on se tvrdoglavo opire bolnicama, liječnicima, pretragama, i bilo kakvoj pomoći od svoje kćeri, koja je pomalo i šokirana kad vidi pravo stanje stvari – ne samo oca, nego kuće, okućnice, zemlje, voćnjaka – sve kao da propada, stari, gubi bitku s vremenom, a ona je nemoćna da to zaustavi. Sreće svoj bliskog prijatelja iz djetinjstva, Jadrana, u kojeg je kao tinejdžerica bila i zaljubljena, i utjehu nalazi u njemu i njegovoj kćeri, koji se oboje nekako počnu brinuti o njoj, a ona se i protiv svoje volje zbližava s tom djevojčicom, jer veže ih slična sudbina – obje ih je napustila majka. Dok je Gloriju majka napustila u dobi da je se uopće ne sjeća, već o njoj razmišlja samo u obliku sjećanja na njene stvari koje je ostavila za osobom a ona ih nalazila u kući tijekom djetinjstva, Jadranova kćer Alta zapravo nije ni svjesna da je njena majka napustila nju i oca, jer se nekako pretvaraju da ona izbiva zbog posla, no jasno je da djevojčica očajnički treba majčinsku figuru, te da u Gloriji traži zamjenu za svoju majku, prateći je na svakoj ‘ekspediciji’ u potrazi za sjemenjem, biljkama, plodovima, donoseći joj ručak koji je Jadran skuhao – moram ovdje reći da me oduševio lik Jadrana – muškarac koji je odrastao uz oca nasilnika, koji je od malena trpio verbalno fizičko zlostavljanje koje je u to doba bilo gotovo pa normalno i uobičajeno, nije se u svom braku pretvorio u svog oca, no jasno je da je emotivno ipak oštećen, zbog čega ga je supruga i ostavila. Glorija se dok radi stalno prisjeća scena i događaja iz svog djetinjstva, i proživljava svoje najsretnije ali najtužnije trenutke ponovo, odrastanje uz oca i djeda, sanjarenje kako će jednom otići iz ovog malog mjesta, u veliki svijet, ne znajući da je sve što će željeti kao odrasla osoba je vratiti se kući, svom ocu. No na žalost, vrijeme koje će provesti s njim joj je ograničeno, pa iako se i ona trudi negirati tu činjenicu kao i on, i praviti se da je ona samo u kratkom posjetu, nakon kojeg će se oboje vratiti svojim životima, oboje su svjesni da im vrijeme curi, i zbog toga su oboje i nervozni i čangrizavi i nesretni, pa te kratke zajedničke trenutke uglavnom provode svađajući se.
No, Glorijina ljubav prema ocu je neupitna. Zahvalna je i njemu i djedu na svemu što su napravili za nju, na svemu što su žrtvovali za nju. Dva muškarca, koja su bila prisiljena brinuti se za svojeglavu, bistru djevojčicu, odgajati ju najbolje što znaju, shvaćajući da će ih ona čim prije napustiti, jer ona nije rođena da radi na zemlji, da rađa djecu nekome, da provede svoj život u tom malom ograničenom mjestu, ona je stvorena za velike stvari, i koliko god je njenog oca boljela njena želja za bijegom od njih, on joj je omogućio školovanje i obrazovanje koje je htjela. Jako lijepa, realna, životna priča, puna sjećanja na prošla vremena, djetinjstvo, pubertet, školovanje, odrastanje – sjećanja koja se isprepliću kroz cijeli roman s Glorijinom sadašnjošću i koja nesvjesno oblikuju njenu budućnost.
Baš sam uživala čitajući ovu priču, ima sve moje preporuke!
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
