Što vrijedi cijeli svijet u rukama, ako onaj u meni nestaje? Neraspoloženje, loši dani koji se redaju jedan za drugim, zamorne obveze… Sve su to stvari koje utječu na osjećaje u meni. Poimanje istog često nosi posljedice razaranja. Krivo bi bilo pitati se zašto, a često se to na žalost pitam. Zašto sumorni dani, zašto bolest, zašto nezadovoljstvo? Pitanja na koja ne nalazim odgovor. Umjesto odgovora pokušavam umiriti srce, jer jedino smireno srce može obuzdati rastresen um.Pa idem dan po dan, zagrizem i koračam. U neke nove prilike, u neke vedrije dane, jer dođu oni kad tad. Nekad se zaredaju, nekad ih osjetim u sitnicama. Upravo te sitnice koje škrto čuvam u škrinji srca. I doista ne vrijedi cijeli svijet koliko vrijede takva blaga. Na žalost ponekad ih ne primjećujem, zaboravljam koliko su važne. Onda uzmem papir, zapišem ih baš kao popis za kupovinu i odlučim zadržati potrebu za njima kao i potrebu za hranom i pićem. Srce se hrani pozitivnim mislima, oči žude za radosnim pogledima, a ruke one uvijek moraju biti ispružene. Zato odlučim ispružiti ih umjesto da ih držim skrušeno, stisnute uz nevolju koja me snašla. Odlučim pružiti ih u susret voljenim zagrljajima, u pomoć potrebnima, za utjehu žalosnima. Ne mogu i ne želim dozvoliti da taj svijet u meni nestane. To je moj svijet, moji dani, moj život. No ipak, taj život ne želim živjeti sebično. Živim u zajednici s ljudima, okružena voljenim osobama. Iako se na mom životnom putu nađu i oni koji to nisu, oni koji su mi okrenuli leđa, napustili me u potrebi ili u mojoj sreći. Ne zavidim, ne mrzim, ne zamjerim. Samo u svoju škrinju ne spremam takve situacije i dane, takve ljude. Spremim samo ona lijepa sjećanja, sitnice po kojima ih pamtim ili čak ne spremim ništa. Kad sve saberem na jedno mjesto, zapišem i smirim srce tad i moje “zašto” postane malo više jasno.
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
