Želim ponovo osjetiti
ljepotu jesenjeg povjetarca
na svom licu,
i vijorenje marame
oko moga vrata,
dok hodam ovim poznatim ulicama
tražeći
nešto,
nekoga,
tebe…
Želim osjetiti
utješno šuštanje lišća
ispod svojih cipela,
dok hodam parkom
naše ljubavi
tražeći klupu
gdje urezali smo srce
simbol naše ljubavi…
Stojim ispred nje
nešto je utješno u zraku oko mene
iako je srce izblijedilo,
nagrizao ga je zub vremena
baš kao i
našu ljubav…
Ostavljam cvijeće
I okrećem se,
samo je suza
skliznula jedna
za sve zaboravljene,
za sve ostavljene…
Martina Kopić
