Četiri teške kemoterapije bile su iza mene i krenula sam na tjedne, njih dvanaest, lakše, s blažim, podnošljivim nuspojavama i ja sam nekako profunkcionirala. Preuzela sam gotovo sve dnevne obaveze (osim glačanja, to je i dalje bilo pod „suverenom ingerencijom“ supruga Dubravka, premda je počeo „fušariti“, pa sam mu sugerirala da se fokusira samo na košulje; nakon dvije, govorio bi da mu se povraća pa je s vremenom popustio a kasnije, kako mi se ruka oporavljala, potpuno se predao) no on je i dalje svesrdno pomagao. Rekao je da je konačno vrijeme da posjetimo sestru Katarinu jer nam je ona pomogla pri ugovaranju termina za predkemoterapijske preglede pri čemu sam ja bila totalno pasivna, razgovore s njom vodio je Dubravko.
Dubravka se iznimno dojmila njezina ljubaznost, a nakon posjeta, bio je njome jednostavno očaran.
Kad nas je smjestila u svoju sobu, prvi put sam ju zaista vidjela: lijepu, simpatičnu ženu s kojom sam sada opuštenije razgovarala.
Promjena u komunikaciji bila je tako očita da je Katarina ushićeno rekla:
-Pa, vi ste druga žena!
No, i nadalje sam bila prestrašena, ali sam se već lakše uključivala u razgovore. Znala sam da će biti teško, ali proces liječenja tekao je svojim tokom i to više nije bio predmet analize. Samo sam se nadala da se ništa neće zakomplicirati i da ću sve moći izdržati.
Poklonila sam joj sliku s rozim ružama i nekoliko stikera za frižider, koje sam također sama izrađivala iz gipsa (napravila sam ih oko petstotinjak i sve poklonila). Radeći na slici, nisam osjećala takav pritisak; polako sam počela ugodno putovati kroz svijet boja. One su me uvijek iznova ugodno iznenađivale. Kreneš ih razmazivati, a one odjednom stvore nešto svoje. Uhvate se u kolo i počnu svoju igru a ja ko’ dijete promatram i čekam završetak priče. Nisam ja slikala, jer ja o tome ne znam ništa, ali su moje ruke same vukle kistove, špahtle, prsti su sami hodali po papiru, platnu, drvetu… Sve je to iznjedrila moja bol i ponajviše moje srce. To me podučilo: treba mu se prepustiti.
Crveni, tek netom ubrani pupoljak ruže, naljepljen na umotanu sliku bješe iz našeg vrta!
Katarina mi je prišla i ja sam joj pala u naručje, položivši glavu na njeno rame. Bio je to predivan osjećaj. Muž je postrance promatrao dvije žene kako u tišini stoje zagrljene.
Kad smo došli kući, Dubravko je cijelo popodne hodao po dnevnom boravku i ponavljao:
-Nikad nisam na nečijem licu vidio toliko ljubavi i razumijevanja kao danas na licu sestre Katarine kad ste se vas dvije zagrlile! Nikad to neću zaboraviti!
Mislim da je i plakao.
Samopouzdanje se malim, sitnim koracima vraćalo.
Jedino mi je žao da nisam vidjela Katarinino lice dok me, kao majka, držala u naručju. Ali mogu ga zamisliti. Svi dobri ljudi imaju isto.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
Autorica slike: M. Smokvina, akril na papiru
