Slušaj kako večeras
vrište sve jele povijene
pod snijegom obećanja
dok vjetar im nemarno lomi grane,
kako se lako raprše sjećanja
i sve ono što pod led
od snova stane.
Ne znam šta mi poručuješ večeras,
ne razumijem jeku ranjene šume,
ne znam i ne pitam za nas,
za nerazborite, za nerazume.
Gledaj kako te kiše tjeraju daleko,
jer ne znaš, jer ne vjeruješ i
ne čekaš da ti vjetar poruku prenese,
gledaj – kada jezike daljine ne čuješ,
dalekim putevima leda zanesen.
Ne znam šta mi poručuješ večeras,
nad glavom se stari zavjeti krune,
ne znam i ne strepim za nas,
za nerazborite, za nerazume.
Aleksandra Vujisić
