Prije nego sam se razboljela od karcinoma dojke, počela sam pomalo slikati pa kad sam, nakon potvrđene dijagnoze, pretraga, operacije i postoperativnog oporavka, u jednom trgovačkom centru ugledala slikarsko platno, pomislih da bi bilo dobro da na njemu svakodnevno ispisujem svoje osjećaje i tako ublažim strah od tijeka liječenja i svega onoga što je trebalo uslijediti. Nisam imala ni približnu sliku o tome kako će moj organizam sve to uspijeti podnijeti. Iza mene je bila tek prva kemoterapija. Znala sam da sam tek na početku dugog puta i vjerojatno sam nesvjesno tražila način da pobjegnem panici.
Nekoliko dana zapisivala sam misli, a onda shvatila da se vrtim u krug. Misli nisu izlazile, u glavi se napravio gordijski čvor; bila sam potpuno paralizirana. Stalno sam se nadala da ću se jednog jutra probuditi i shvatiti da je to bio samo ružan san. Nisam prihvaćala misao da moram prihvatiti. Nisam vjerovala da sam za to putovanje dovoljno jaka. Ta zbunjenost i zakočenost zapravo su me branili od misli o suicidu.
Moj sin, Filip, jednom prigodom mi je rekao:
-Što hoćeš, ima toliko težih situacija od tvoje!
Naravno, bila sam toga svjesna. Ali, nažalost, to nije pomoglo. To i inače ne pomaže, samo dobro zvuči. Nikakve usporedbe ne pomažu, jer je zaludno tražiti od oboljelog da se još poistovjećuje s tuđim problemima. Mi jednostavno ne posjedujemo takav mehanizam.
Premda, znala sam da je u pravu i da me zapravo pokušava utješiti.
U meni se ugasio dio mozga koji je mogao racionalno funkcionirati. Nisam širila ruke svijetu, jer je u meni postojao samo onaj moj, satkan od užasa i iscrpljujućeg straha.
Ali ipak, dogodio se neki pomak. Naljutila sam se. Konačno osjećaj koji me povezao sa stvarnošću.
-Da znaš, zbog ovoga što si rekao, za kaznu ću ti naslikati sliku i pokloniti ti ju za Novu godinu, jer ti ionako ništa nisam kupila!
Bilo je to početkom siječnja, meni inače najtužnijeg mjeseca u godini; Božićni praznici su prošli, kći se vratila na posao u Barcelonu, dani su bili mračni i dugi i u meni je vladala pustoš. Nisam se ni potrudila kupiti poklone. Za one koje sam dobila, nisam marila.
Uzela sam platno, našla samo dvije tube akrilne boje: žutu i plavu koje mi je poklonila najbolja prijateljica, Vera, inače vrsna slikarica. Ne volim nijednu. Ali, nanoseći kistom plavu podlogu, shvatila sam da je plava boja tako pouzdana, utješna i umirujuća (kasnije sam shvatila zašto je ona tako generalno prihvaćena pa sam ju najviše koristila i sviđala se svima) a žuta je bila kao svjetlost kojoj sam dopustila da polako ulazi u moj izričaj. Miješanjem tih boja pomaljale su se zelena i ljubičasta.
Slikala sam navečer, kad su ukućani otišli na spavanje i u jednom momentu odlučila da sredinu slike poprskam žutim sprejem. Izašla sam na terasu, stavila masku na lice (da ne udahnem smrad spreja) i osjetila da me okružuje tišina našeg brijega. U borovima je šumorio lahor, po okolnim kućama gorjela su narančasta svjetla i sve se činilo isto; svijet je disao jednako ne mareći za ženu koja ima masku na licu, ne zato što je bolesna već zato što nešto stvara. Osjećala sam se kao da imam misiju. Mogu još nešto stvoriti ma kako to izgledalo; bile smo same, moja ljuta plavožuta slika i ja, dvije prijateljice spojene u želji da potraju i obilježe bljesak trenutka. Odmah smo se pomirile. Iz mene je iscurila ljutnja, a slika je bila moj prvi pokušaj da se othrvam nečem nepoznatom.
Slika se zapravo naslikala sama. Izašla je iz mojeg srca s takvom lakoćom, iznjedrila je takav zanos i osjećaj da još mogu, da imam još toliko toga za reći i osjetiti i prvi put nisam, u svojoj boli, bila sama.
Svijet je tiho nastavio živjeti, s njim i moja prva ozbiljna slika a drugi dan je Filip rekao da mu se toliko sviđa da ju mogu objesiti u njegovoj sobi s praznim zidovima. Bila sam polaskana.
Slutila sam da sam možda iznašla način kako izraziti svoju bol. Muž je bio presretan. I tako smo počeli zajedničko putovanje i čekali svaki novi uradak kao novo rađanje nade.
Žuti krug u sredini bio je moj karcinom. Prihvatila sam da ga mogu prihvatiti. Osjetila sam duboku zahvalnost. Osjećaj koji najviše cijenim.
Marina Smokvina
Autorica slike: MS, Akril ma platnu, 2013, “Za mog Filipa”
