Slaže suton čežnju u kolijevku,
snenim krilima jedre valovi.
Na milost i nemilost proklinje dan
za još jedan udisaj,
ostalo mu još pokoje gnijezdo
za ukrasiti,
ostala mu još pokoja želja
za ispuniti.
Pučina je plačna, žao joj svilenih
galebova, ukroćenih u letu,
al’ ne mari pomrčina za zalutale želje, otežano breme života
podbacilo.
No anđeli su oduševljeni
poklonjenom čistoćom,
jer na nekom boljem svijetu
njome kroje kalupe za vojsku onih
što na nakanu postoje.
I nek’ se slave zvijezde
prosute u svemir,
u njima su oči poželjenih duša.
Kristina Barić
