Vrijeme…

Ruka mi miluje ono mjesto,
ono posebno
gdje stanuje mi srce
ili barem ono što ostalo je
od njega…
…Prašina…
izmrvljenih krhotina…
Nada se kovitla u
mojoj unutrašnjosti
hraneći me
stalno iznova,
a onda me život nanovo gazi
dok skupljam ostatke
braneći suzama
da oplakuju
izgubljenu nit
kojom nikad
nisam ni trebala
biti vezana…
… Vrijeme…
tako lijepo,
a opet tako prokleto…