Najpopularnija sovjetska glumica 20. stoljeća u svojim memoarima donosi priče o svojem životu ispričane jednostavnim jezikom, te upotpunjene važnim poznanstvima. U njima iznosi svoj put od kazališta do filma često spominjući svog supruga režisera, ali i mnoge glumce, pjesnike i druge režisere koje je susrela ili imala priliku s njima raditi. Naravno tu je i on, Staljin, s kojim je imala nedefiniran odnos i koji nije nikada do kraja objašnjen. Bili su prijatelji, ona ga je obožavala što posebno ističe u svojim memoarima.
O njemu govori s velikim poštovanjem i prikazuje ga kao osobu vrijednu divljenja i pažnje. Zbog svojih stavova, vječite upornosti i nemirna duha, za Staljina jednostavno nije mogla reći ni jednu krivu riječ. Mi, čitatelji, sad nakon toliko godina ne bismo se mogli u potpunosti složiti s njom, ali ona je imala svoja gledišta, proživljavala je sve to s njim na “pravi sovjetski način” i shodno tome je iznosila svoja mišljenja.
Nisam pretjerani ljubitelj memoara, ali ovaj me zaintrigirao upravo zbog osobe zbog koje su napisani. Nisam nešto pretjerano novo saznala i osobno ne vjerujem da je u Staljinu bilo toliko naklonosti i dobrote, no zbog toga ne umanjujem Orlovoj njezino poimanje istine. Ona je u to vrijeme na njega gledala tako kako je, možda drukčije nije mogla, ni znala. Nije jedina koja je u njemu vidjela božanstvo dok im je epitet Staljina kao diktatora bio nezamisliv. Naposljetku, za ove memoare sam očekivala puno više od detalja do činjenica o vladavini jedne povijesne ličnosti nevezanih za to obožavanje. Umjesto toga prevladavalo je filmsko raspoloženje u kojemu sam se na trenutke čak i dosađivala.
Karolina Obradović
