Letimično sam uhvatila svoj odraz u ogledalu, tužan i izmučen.
I otišla na posao da ne ispadnem iz inercije, jer inače je teško, a možda i nemoguće, nastaviti.
Vratila se zadovoljna, ili barem pola.
I pola je mnogo u ovakvom danu.
Nemoć i apatija vukle su me u jedinom mogućem pravcu.
Na koga još mogu računati u životnoj računici osobnoj?
Ni na koga.
Samo sebe imam.
Trenuci u kojima razmišljam o konačnoj predaji.
Iznenadan metež, komešanje i neartikulirani zvuci na katu iznad.
Trgla sam se polusvjesno i poletjela uz stepenice.
Caklile su se njene velike oči,
ispunjene nekom nedoumicom i molbom.
Trebala mi je molba upućena meni.
Ustraj, podigni se, trebam te.
I podigla sam se po tko zna koji put.
Toliko je puno, da sam prestala brojati.
Marijana Martinčić



