Vezujem te za stih, vjetar, kiše dosadnih čekanja
za zagrljaje koji me umoriše, a nema ih više.
Vezujem te u želji da imam te,
ali nalete košave direkt u srce od tebe primam.
Usahni vodo, stani vjetre,
neko želi tvoj osmjeh za sebe ponovo
ko lijek da uzima.
Polovina stiha, polovina duše,
naslov da li imati može?
Ko li se skriva ispod te tvoje kože?
Vezujem te za stih, vjetar, kiše dosadnih nadanja.
Vezujem te u želji da imam te.
Od osmjeha samo tužan bježi,
zato bolje trčati za srećom
nego biti onaj što sreću nikad ni sreo nije.
Cvijeće ne niče onda kada mi hoćemo,
već onda kada pomislimo da nikada
neće ni zrno nići,
jer iznenađenja su moguća na svakom kraju svijeta.
Vezujem te za stih da otišao ne bi,
ali otišla sam ja.
Nada Matović
