Kad mi je bilo teško zamišljala bih da sjedim u čamcu i plovim niz rijeku, zajedno sa svojom bolešću i strahovima; plovim pokraj sprudova, podvodnih stijena, divljeg raslinja, odraza neba u vodi i nisam se usudila gledati u dubinu već ravno ili bih okretala glavu lijevo-desno ka obalama očekujući da me struja odnese negdje gdje ću pronaći svoj privremeni mir i gdje će moja bolest nestati zauvijek. Obale su bile spokojne i postojane, pružale su mi osjećaj paralelnog, normalnog života neuništive prirode i bilo mi je čudno kako ona ne mari za moje patnje. I kad me ne bude, ona će nastaviti bujati i širiti se i primati nas raširenih ruku u svoje okrilje. Zakon prirode nikada ne prestaje. Mi živimo, radujemo se, patimo, umiremo a ona i dalje živi svoj život, vječita i jaka u svojoj postojanosti. Rijetko kad su nam osjećaji usklađeni s onim što se događa oko nas.
U tim razmišljanjima, brodić je došao do rukavca. Nisam uplovila u drugu rijeku već sam usmjerila čamac u plavetnilo mora, mirnog i staklenog a u daljini su se igrali dupini. Veseli, sretni, zaigrani; puni života. Postali su moja slika. Ali nešto joj je nedostajalo – ljudi. Puno ljudi. Ta potreba da ne izgubim kontakt sa stvarnošću bila mi je, očigledno, od presudnog značaja. Zato sam po rubu slike nacrtala ljudske glave. Neka i oni sa mnom gledaju tu igru i svi smo se odjednom našli u istom životnom ciklusu. Crtice sam dodala na kraju. Nisam znala zašto. Sada znam.
Ma što nas napadalo, mučilo i iscrpljivalo, igra života nikada ne prestaje. I tuga ima svoju ljepotu ali i trajanje. Bitno je da u toj igri stalno sudjelujemo.
LJUDI KOJI VJERUJU DA SU JAKE VOLJE I GOSPODARI VLASTITE SUDBINE MOGU JEDINO USTRAJATI U TOM UVJERENJU AKO POSTANU SPECIJALISTI ZA SAMOOBMANU.
Baldwin, J.: Giovannijeva soba
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen
Marina Smokvina
Autorica slike: Marina Smokvina, 2015. akril na papiru
