– Što će gospođica popiti? – iz misli je prenu isuviše ljubazan, lepršavi glasić dječaka-pingvina koji joj je prišao u želji da što prije odradi svoju smjenu, a opet da ostane strogo profesionalan, kako to poslodavac od njega i očekuje. Praktikant s morem u očima. Konobariti za siću i cijelo ljeto imati more na dlanu. Ideja je divna i prihvatio ju je bez razmišljanja, nesvjestan koliko ga rintanja čeka.
– Samo jednu malu kavu s mlijekom i čašu mineralne, molim.
Nestrpljivo je čekala da se pingvin odgega do šanka i preda narudžbu. Kava! To je ono što joj treba. “Gospođica”, kaže konobarčić. Pih, prije par dana ovakvo oslovljavanje sigurno bi joj godilo i podiglo bi njene bore za stepenicu više. Danas? Posve joj je svejedno. Važno da je sama. Tišina, šum mora i ona sama sa sobom. Težak period je iza nje i želi se usmjeriti naprijed, iako uopće ne zna kako će se situacija razvijati. Put u nepoznato.Kofer pun čuda i njene bore, celulit i pomalo omlohavjele grudi. Sve svoje sa sobom nosi. Godine ne možeš zaustaviti, ali dobrom fasadom možeš sakriti ono što ne želiš da drugi vide. Pomno našminkana, uspješno je sakrila podočnjake i tragove suza. Lepršavom bluzicom prikrila je svoj zaobljeni trbuščić, a push up grudnjak podigao joj je grudi i napravio zanosan dekolte. Lagana ljetna suknjica naslućivala je divne obline koje se u hodu ljuljuškaju kao i ovo ranojutarnje, uspavano more. Još uvijek je znala mamiti uzdahe i momci bi se za njom okretali kad je prolazila, samosvjesna i visoko uzdignute glave. Savršeno je, na krhkim ramenima, nosila svoje rane četrdesete. Iza savršene maske porculanske lutke skrivala se slomljena duša. Razbijena u komadiće. Sad sjedi ovdje sama, cigareta joj dogorjeva u prstima, pomalo je peckajući. More je blizu, nadohvat ruke. Sunce joj se razlijeva po licu, a jutarnji se povjetarac zaigrao u bujnoj kosi. Poput meda, ljepljive misli pretače iz staklenke u staklenku. Čvrsto ih zatvoriti, pa spremiti u najtamniji kutak svoje duše, ili ih pustiti da bole, izmiješane s ovim idiličnim jutrom kasnog ljeta u malom primorskom gradiću? Nije bila načisto. Najlakše je živjeti sada i tu. Prepustiti se nabujaloj rijeci da te nosi. Povremeno zamahnuti rukama s ciljem ostajanja na površini, ali nije to baš tako jednostavno. Gušio ju je gorak okus u ustima, iako joj je kava prijala. Božanska mudrica, miss savršenosti i kraljica staloženosti, tako su je zvali. Tako se je i predstavljala svijetu. Strogo odmjerena, pravedna i realna. Bila je sve to i još puno više. Sve dok se nije umiješala ljubav. Prokleta ljubav. Divna ljubav! Gadura od ljubavi. Mrcina od koje čovjek povampiri! Obezglavljena je lebdjela u njegovom naručju i zaboravljala sve što je do tad naučila. Svaki mjesec, svaki dan, svaki sat i svaku sekundu bila je njegova. Smiješio joj se sa krovova zgrada dok bi jurila na posao iz njegovog stana, u trku zakopčavajući cipelice. Gledao ju je, namigujući, iz tek propupalog proljeća. Tekao je, paralelno s njom, dok bi trčala uz nasip. Svuda je bio. Pronalazila ga je u poštanskom sandučiću i u obrisima stabala. Pružao joj je ruke iz šalice toplog, umirujućeg čaja. Svuda ga je putem susretala i na tom putu izgubila je sebe. Zanesena, zaluđena, zaljubljena. Dani ispunjeni šetnjama i dugim razgovorima, noći prepune strasti. Započeti roman ležao je odbačen po strani. On je pisao rukama najljepšu priču na njenom tijelu, a stranice njene buduće knjige ostajale su prazne. Udahnuo je novi život u nju, daleko od zdravog razuma. Ništa nije obećavao, baš kao ni svi prije njega. Ali unatoč svemu, bio je savršen. Savršeno ju je umio istrgnuti iz ralja svakodnevnih obaveza i odvući na bicikliranje. Disala je punim plućima, kolumna je patila. Nije ju bilo briga, činilo se da je sretna. Svaki težak dan savršeno je znao uljepšati sitnim znacima pažnje. Ništa nametljivo ni spektakularno. Već na samom početku njihove veze pročitao ju je s lakoćom i točno je znao kako će, u svakom trenutku, prodrijeti do nje. Nije bila žena koja se osvaja poklonima i on je to odmah shvatio. Osvajao ju je svakodnevno, sitnicama. I nije prestajao ni kad je već bio siguran u svoj uspjeh. Otopio je njen ledeni plašt kojim se obavijala pred nasrtljivim udvaračima i imao je pored sebe divnu, toplu, zaljubljenu dušicu koja mu je gugutala u naručju. Je li on nju, u tim trenucima, uopće volio? Tek kad san prođe, čovjek si počne postavljati pitanja. Zašto prije nije otvarala oči i gledala ga dok je ljubi? Je li strepila da se ne probudi iz sna? Predavala mu se, vjerujući kako je on Taj. Onaj s kojim će ostarjeti. Točka na i, zadnja stanica na kraju puta, zadnja stranica u njenom romanu, veliki, filmski sretan završetak. Zaboravila je da život nije film, nije bajka u koju se uživjela. Težak je i često trnovit put kojim hodamo u potrazi za srećom. Ponekad se čini tako jednostavno! Samo pružiš ruku i dohvatiš je pa priviješ nježno na grudi. Već u idućem trenutku rasprsne se kao balončić od sapunice i netragom nestane. Što je, uopće, sreća? Voljeti i biti voljen ili osiguravati si egzistenciju? Razum ili osjećaji? Sjedila je zamišljena nad šalicom. Kava se odavna ohladila, a mineralna ishlapjela, pregrijana na jakom suncu. Jedan leptir ljubio se sa racvjetalom ružom pored njene glave. Jednostavan život. Danas se rodio, danas će umrijeti. U međuvremenu će lepršavo uživati u svom kratkom životu. Prisjećala se kako je s visoka pratila priče o glupačicama u srednjim godinama, koje su se dale nasamariti od zgodnih, šarmantnih frajera koji su nemilice grabili svoje prilike za kratkotrajnim avanturama. Njoj se to nikad ne bi moglo dogoditi! Ta nije ona tek naivna šiparica koju će oko prsta smotati neki šarmantni, nafurani, nabildani, slatkorječivi lik u uskoj, pripijenoj majici koja mu otkriva raskošne pločice na trbuhu. Ugodan izvana, prazan iznutra. Čim ga ugleda u mnoštvu, zna tko je. Dok druge uzdišu za njim, ona okreće glavu u stranu. Posve nezanimljiva materija. I onda joj se dogodi On. Posve običan muškarac, u običnom danu, na posve običan način. Jednostavno su im se pogledi sreli na promociji najnovije knjige njene drage prijateljice. Riječ po riječ, tema po tema i dočekali su jutro zajedno. Jedno u nizu ugodnih zajedničkih jutara. Sve čega se dotakao, pred njenim se očima pretvaralo u zlato. Uživala je s njim, zapostavljajući prijatelje, obaveze i samu sebe. Potpuno se predavala idiličnom životu u kojeg ju je polako uvlačio, kao pauk kad mami svoj plijen u bezizlaznu mrežu. Ne postavljajući suvišna pitanja, prepustila se blagodatima koje joj je svakodnevno pružao. Opijena srećom koja je napokon zakucala i na njena vrata, nije ni primijetila da se zaljubljuje, iz dana u dan sve više. On je postao okvir u kojem je stješnjeno sve njeno. Kutija za snove i ljuljačka za stvarnost. Uljuljkivao bi je svojim povremenim obećanjima i ulijevao nadu. Uvijek pozitivan, nasmiješen i radostan. U njegovu društvu bilo joj je ugodno i sve što je željela bilo je da ostane uspavana ljepotica u ovoj bajci. I da ju princ nikad ne probudi. A probudio ju je. Naglo, posve neočekivano i bolno. Spakirala je svoj kofer, prethodno zatraživši nekoliko slobodnih dana kako bi završila započeti roman. Na ruševinama svojeg života, u praškastoj hrpi ubijene ljubavi, na zgarištu ugasle nade, sama i daleko od svih, završit će svoj roman. Bar nešto da odradi kako treba u ovom turbulentnom razdoblju svojeg života. Sjela je u taksi, na vlak, pa u autobus do trajekta. Put je bio naporan, ali nije primjećivala ništa oko sebe. Željela je što prije stići do udaljenog otočića, posvetiti se pisanju i sve zaboraviti. More uvijek donosi spas! Ono će joj donijeti prijeko potrebnu inspiraciju i odagnati ružne uspomene koje su ostale u velikom gradu, umiranjem velike ljubavi. Ne želi misliti o njemu. Neće mu glasno spominjati ime, ne nosi njegovu sliku sa sobom. Tko joj jednom izigra povjerenje, ona mu više ne želi pružati drugu šansu. Kod nje popravni ne postoji. Slomljenom srcu nitko ne može skupiti komadiće i opet od njega stvoriti skladnu cjelinu. A on ga je razbio. Razlomio do neprepoznatljivosti. Razočarao ju je, doveo u zabludu i iznevjerio. To se ne zaboravlja. Slijepo je vjerovala u njegovu ljubav, jer on ju je poticao. Svakodnevno. Nikad, zaista nikada nije doveo u pitanje ispravnost ovoga što čine. Vjerovala je u ljubav na prvi pogled, vjerovala je u njega, u vječnost. Sve do onog dana kad se, budeći je iz sna u sigurnosti njegovog zagrljaja, na vratima nije pojavila dugonoga, zanosna plavuša.
Njegova supruga.
Jasna Šemiga Pintarić
