Qais je samo dječak kao i mnogi drugi. Ne ističe se ni po čemu posebno. Samo želi normalno djetinjstvo kao i njegovi vršnjaci. Kad njegov rodni grad zauzmu mudžahedini i u zemlji izbije građanski rat on i njegova obitelj prisiljeni su napustiti rodnu kuću. Uz pomoć očeva prijatelja pronalaze skrovište u njegovoj utvrdi nazvanoj Utvrda s devet kula. No tu tek počinju nevolje i životna iskušenja. Bježeći iz mjesta u mjesto u pronalasku za mirom na svom putu Qais i njegova obitelj prolaze kroz mnoge nevolje i iskustva.
U tragično opisanoj grozoti rata i života u bijegu u ovom romanu cijelo vrijeme odzvanjao mi je naglasak na nesebično pružanje prijateljstva u nevolji, traženju razloga za osmijeh i u najtežim trenucima.
Ovaj roman ispisan je potresnim redcima nad kojima sam se definitivno zgražala, ali i ostajala zapanjena samom igrom sudbine. Dirljivi su to memoari o odrastanju kroz iznimna sjećanja koja su svojevremeno bila velik teret u srcu autora.
Ako volite istinite priče, ali ste previše osjetljivi onda ovu ipak nemojte čitati. Ovaj roman definitivno zahtjeva pažnju i iskreni pristup napisanom. Po mojem mišljenju u njemu nema mjesta za površne osjećaje, ali ni za osude jer pravda često kasni, ali stigne kad tad. Ako ne na ovom svijetu, onda na onom drugom.
Karolina Obradović
