Stojim nad ponorom
lutajući u mislima
tražeći smisao
koji ne nalazim
dok suze nijemo
klize niz obraze
hladeći ih od
uzavrelog bola
što penje se iz dna duše
dok poraženo shvaćam
kako sam sama
i nikome nije stalo,
barem ne dovoljno…
…samo jedan korak…
No još nisam spremna…
Život je borba,
a pobjediti samu sebe
je cilj…
Okrećem se
i odlazim…
Boli,
ali manje
suze prestaju
dok osmijeh polako
zadiže mi kut usana
jer svjesna sam
imam sebe
i to je dovoljno…
Martina Kopić
