Ako ste žena, a čitate ovaj osvrt, probajte si odgovoriti na ova pitanja: koliko ste puta tijekom svog života doživjeli da muškarac viče na vas, vrijeđa vas, omalovažava?; koliko ste puta doživjeli da dobijete ‘pljusku’ od muškarca?; koliko ste puta doživjeli da vas seksualno napastuje?; koliko ste puta završili u bolnici jer vas je pretukao? Ne mora to nužno biti muškarac vama blizak, ne mora to biti vaš brat, otac, suprug, već to može biti vaš rođak, šef, kolega, poznanik, a može biti i vama potpuno nepoznata osoba. Zašto to pitam? Jer o tome govori ovaj roman. O nasilju nad ženama.
Nakon čitanja ove knjige, išla sam surfati internetom u potrazi za statistikama o nasilju nad ženama, i iako sam naišla na dosta članaka sa zvučnim naslovima, zapravo vam ne mogu iznijeti prave podatke. Prema nekim izvorima procjenjuje se da na jedan prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi deset neprijavljenih, a neki članci navode da svaka treća žena tijekom života doživi neki od gore spomenutih oblika nasilja. Svaka treća! Shvaćate što to znači? To znači da svatko od nas poznaje barem jednu ženu koja je ovo doživjela, ili doživljava, možda upravo sada u ovom trenutku dok vi čitate ovaj osvrt. A pričamo li mi ikada o tome? Ja znam da ja ne. Nije da podmećem ovu temu pod tepih, nego spadam u onu skupinu sretnica koja se može požaliti samo na blaže oblike verbalnog zlostavljanja od strane meni ne bliskih osoba, koje sam doživjela svega nekoliko puta u životu. Ja sam imala sreće. Velike sreće, a da toga vjerojatno do danas nisam bila u potpunosti ni svjesna. U ovom romanu čitam vrlo potresnu priču djevojke koja je do svoje desete godine doživjela ljubav samo od svoje majke, no svakodnevno je gledala kako njen otac zlostavlja njenu majku, je obično tako sve i počinje. Nitko se ne rađa kao zlostavljač ili nasilnik, on to postaje učeći na modelu kod kuće, isto kao što većina zlostavljanih žena kod kuće već od najranije dobi uči to sve prihvaćati kao ‘normalno’ i ‘uobičajeno’, najčešće ni ne znajući da postoji bolje i ljepše. Sara je kao desetogodišnjakinja izgubila majku, a onda počinje pravi pakao u njenom životu. Pakao koji ostavlja nezamislive ožiljke i tragove na njenom tijelu, a srce i duša su joj do te mjere slomljeni i uništeni, da zadnji put kada završi u bolnici gdje se liječnici bore za njen život koliko je pretučena, ona poželi umrijeti. Poželi da ta patnja koju trpi do svoje 29-te godine završi, i da se konačno pridruži svojoj majci. No mladi liječnik, Vito, kojeg će zamoliti da ju ubije, će biti njen spas, iako će biti potrebno puno vremena da mu ona počne vjerovati, jer i do sada su sve osobe u njenom životu iza toplog osmjeha skrivali izopačene i bolesne duše, pa će Vito imati pred sobom jako težak zadatak da Saru uvjeri da nisu svi ljudi zli, i da ima i dobrih duša na ovom svijetu. A onda još teži, da ju nauči da život može biti i lijep, te da je ona žena vrijedna ljubavi.
Jako teška knjiga, koja nikako ne smije proći ‘ispod radara’. Knjiga koja se treba tiskati i čitati što više, knjiga o kojoj treba pisati i pričati što češće. Tema koju treba otvarati na svim susretima sa ženama, postavljajući upravo ona pitanja iz uvoda ovog osvrta. Jer zapitajte se, koliko žena iz vaše okoline šute o tome što proživljavaju unutar svoja četiri zida? Ova autorica nije šutjela – ispričala je jednu mučnu, ali prekrasnu priču, od koje će vam se slomiti srce, od koje ćete isplakati dušu, od koje će vam se pomutiti mozak. Ali će vam se ona urezati u pamćenje, pa ako ste kao ja među sretnicama koje nikada nisu doživjele nešto od ovoga, ipak ćete postati svjesni da su šanse da neka od vaših prijateljica, sestara, majki, kolegica, rođakinja, poznanica jest. A i to je već nekakav pomak prema promjeni da se svi ovi oblici zlostavljanja iskorijene, jednom nekad. Ili barem prijave. I oštro osude. Svaka čast, skidam kapu, klanjam se – ovo je vrhunski napisan roman, koji ću vjerojatno pamtiti doživotno.
Saša Jakšić – Ovisna o čitanju
