Ponekad u tami sobe
dok slušam tišine zvuke
utonem u snove pune
neke čudne buke.
I sanjam kako mi nježno i milo
pružaš svoje bijele ruke.
Ruke mi pružaš,
zoveš me sebi,
oči me tvoje miluju nježno,
brišu mi tople suze sa lica.
Prilazim tebi, a ti nestaješ,
odletiš poput jata ptica.
I dugo te tražim, lutam u noći,
za tebe pitam mjesec i zvijezde;
tražim te svuda, a tebe nema
nestao si kao sjena.
Senka Ilić
