U drhtavoj svjetlosti vidim život u punini.
Tako fragilan, a tako jak.
Tako prisutan, a prolazan.
Uzvišen i tužan.
Dostupan svima u jednakoj mjeri.
Pa ipak…
Nekome osvjetljava prostor.
Druge podsjeća na proživljeno.
U trećima budi nadu.
Iz djelića i fragmenata plama
kao da vidim cjelinu.
Toplu, nježnu i meku.
Redovito mi pogled uhvati areola,
iako sam još daleko od nje.
Vraćam se žutoj svjetlosti.
Iz moje ruke otiči će u neke druge.
Želim li?
Ne znam, iako mora biti.
Neka vrhunaravnost je u plamtećoj svijeći.
Kao u drugim stavcima Vivaldijeve glazbe.
Nešto sjetno i prečutno milo.
Je li čovjek dovoljan bez Boga?
Marijana Martinčić
