Zaustavljena u parku uspomena, dok krošnje hrastova nježno mrmore svoje priče, obavijajući me, kada ih lepet vjetra donese do mene, nježno me milujući po obrazima, vrckavo se poigravajući mojom kosom, dok vjerno mi prepričava sve tajne koje hrastovi neumorno skupljaju već stoljećima, šapće mi, nježno me golicajući po ušima, o raznim koracima, koji su tražili zaklon, od sunca, kiše, ledenih nanosa, o raznim ljudima koji su mu pričali, sve svoje brige, ljubavi, boli, radosti, o vječitim lutalicama, uličnim zabavljačima, zabranjenim ljubavnicima, koji su tražili zaklon iza njegovih ogromnih stabala, kradući poljupce, da ih nitko ne vidi, A ja zanesena, zastala u pola koraka, pomrzla, samo jedna suza zasjala, kao zadnja izdajica, iz plavog oka, suza spomenica, za sve priče, hrastova starosjedioca…
Martina Kopić
