Svjetlost farova automobila prodre mi u sklopljene oči, pa se trgnem. Zaspao sam u fotelji sa čašom u ruci i psom na nogama. Pogledam na sat jedan je iza ponoći. Provirim kroz prozor svjetala nema, auto ne vidim, ali zato čujem kucanje na vratima. Iskreno premrem od muke što je i tko je u ovo doba, ovdje u pizdi materinoj Bogu iza nogu. Ipak udahnem duboko i otvorim. Kako digne glavu i taj pogled me pogodi u zjenice odahnem i jebeno prodišem.
– Mališa! Ovdje si!
– Nisam ti ostavila poklon, a Božić je i rođendan ti je i ja… – pruži mi spakiran paket, uzmem, pa i nju skupa s njim privučem i zalijepim za sebe. Gleda me tim svojim anđeoskim očima, u njima vidim svoj lik, umoran i sjeban, ali tako je lijepo vidjeti se u tim plavim morima. Gurnem nogom vrata i uvučem je unutra.
– Nisam te prevario. Nikada to ne bih učinio. I dovoljna si. Dovoljna si za sve. Za ljubav, za seks, za život, za sve. Ti si sunce koje je otopilo moj led, proljeće koje je došlo u hladno gorje i donijelo buđenje novog života. Mog života. Mislio sam da ću zauvijek ostati čemer, ali Bog to nije dopustio. Poslao mi je jednog od svojih anđela. Tebe mi je poslao. Da me spasiš, da me izvučeš van iz crnila. Iz gliba u kojem sam se davio. Zbog tebe ponovno vidim boje, pustio sam mog brata da ide u miru, podnosim sam sebe bolje nego ikada prije. Sve zbog tebe. I tebe volim, tebe želim pored sebe još narednih sto godina. Ne druge žene, ne neke tamo nebitne i prolazne. Tebe Mia Julija. I ako me želiš, ako mi vjeruješ da nisam bio s tom ludačom ovih dana, bit ću sretan još više i kunem se nikada te neću prevariti ni ostaviti, uvijek ću biti tu za tebe, jer… Jer te volim. Volim te više od ičega na svijetu i… – prekine me dižući se na prste dok me steže i ljubi, i sretan sam ovog trena kao malo dijete, jer opet mi je u rukama, opet je moja.
– Povrijedilo me, boljelo je, boli još, ali vremenom će proći. Ne vjerujem da ću ovo zaboraviti, ali preći ću preko toga, jer… Otišla sam, vozila, lutala ulicama, razmišljala, plakala i na kraju sam… Na kraju sam shvatila da me cesta opet dovela ovamo. K tebi. Ovdje gdje mi je mjesto. Danas, sutra, ovdje ili u gradu svejedno je samo da sam pored tebe.
– Ostani sa mnom. Molim te ostani ovdje, ne idi.
– Nigdje radije ne bih bila ovog trenutka… Ljubavi. – i nakon te riječi samo svučem tu jaknetinu s nje i ostavim je na podu. Ruke su mi svuda po njoj, idem u nazad pazeći da ne nagazim na psa koji oduševljeno laje oko nas. Ne prestajem je ljubiti ni kada je uzmem u ruke i spustim na krevet. Kako mi je nedostajala ne mogu nikom da opišem. Želim se udaviti u njenim usnama, u tom tijelu koje je samo moje, meni pripada i ne dam ga nikome. Nikad nikome. Želja za njom je tako jaka ovoga trena, da bih pokidao sve s nje da dođem do te kože, do grudi, nogu i onog malog čupavog, mekog mjesta koje me izuva iz cipela.
– Pokidao bih ove krpe s tebe.
– Pa pokidaj, imam što obući, stvari su mi u autu.
– Smijem?
– Smiješ.
– Kupit ću ti novo obećavam.
– Ne treba mi odjeća kada sam s tobom. – a jebote razvali me ovom rečenicom. Divljak se probudio i upravo slavi kada tanku majičicu samo pokida na pola s njenih grudi i ostavi je otkrivenu, bez grudnjaka, samo prirodno prelijepu.
– Jebem ti kako si lijepa – kažem dok njene ruke hvataju moju košulju, dugmići samo vrcaju na sve strane.
– I ti si! – prelazi mi usnama i jezikom po prsima, gorim od tog osjećaja, želim je osjetiti cijelu, tako ludo i čudesno pripadam ovoj ženi da to nije normalno. Kao dvije gladne zvjerke ne zna se kome je ovo više trebalo meni ili njoj, da znam da ćemo se ovako miriti stalno, svađao bih se kao jetrva neprekidno. Sjedi mi u krilu potpuno gola, topla, nježna, meka poput pahulje, pa kada mi one jebene gaće pokida na pola i oslobodi mi batinu zarežim od ugode. Čuj mala mrva pa pokidala gaće s mene, za ne vjerovati.
– Jebote kako te volim Mališa – procijedim dok se namješta na to zlo što jauče za njenom nutrinom, pa i ja jauknem od tog osjećaja, od osjećaja da sam u njoj kod kuće. Tu sam živ, tu mi je mjesto, sada, uvijek i zauvijek.
Senka Ilić
