Stojim nepomično
gledajući nekud u daljinu
tražeći ni sama
ne znam što…
Tamni oblaci
polako se vuku
najavljujući tako
dobrodošlu mi kišu…
Barem neću
plakati sama…
Slamam se pod teretom
nakupljenih grešaka
što poput utega
me vuku prema dnu
sve dok ne padnem
na koljena
drhteći od jecaja
koji kidaju mi
dušu
dok suze nečujno
padaju
označavajući kraj…
Martina Kopić
