Mnogo je vode proteklo rijekom,
a voda pamti trenutke sreće,
eh kad bi točak vratili nazad,
al’ voda teče, da čuje neće.
Možda je ovo pravi trenutak
da svaki sekund čujemo bolje,
život je rijeka koja ne čeka,
život je ljubav i cvjetno polje.
Trenuci dođu, trenuci prođu,
bez njih su dani prokleto pusti,
bez njih ni duša umjela ne bi
ni da procvjeta, ni da zausti.
Zato se radujmo svakome danu,
umilnu pjesmu pišimo tiše,
da jače zvoni i glas se čuje,
-ovdje smo jednom… i nikad više!
Goran Duks Popović
