Moja priča ne zasniva se na naučno dokazanim ili provjerenim podacima, i proistekla je iz jedne rečenice koju sam pročitala u jednom psihološkom časopisu gdje se tvrdi da su ljudi, koji pomažu drugima ili pokušavaju popraviti svijet, zapravo narcisoidni. Nije da me taj fenomen ponekad nije mučio; kad bih provjeravala vlastite motive davanja znala bih pomisliti; možda dajemo da bismo dobili nešto zauzvrat?? Jednom mi je moj psiholog takvo nešto natuknuo jer mu se učinilo da previše pomažem ljudima ali nikad nismo stigli razraditi tu temu jer sam ga prestala pohoditi ali evo što sam mislila tada i sada: onaj tko daje postiže duševno zadovoljstvo a onaj tko prima, osjeća zahvalnost. Pretpostavljam da je tako a i zvuči logično. Nisam se nikad duboko upuštala u razmatranje što osjećaju sudionici takvih emotivnih pa i materijalnih transakcija niti sam o tome vodila evidenciju tipa plus-minus.
Dajući potrebitima ili beskućnicima, umirujemo li samo svoju savjest? Nemam pojma; nikad o tome nisam razgovarala ni slušala neku suvislu diskusiju na tu temu. A ako i jesam, ljudi uglavnom pokazuju nesklonost davanju smatrajući da tko hoće raditi, uvijek može naći posao i što oni imaju s tim? Jel baš tako? Ja sam od onih koji gotovo uvijek stanu, dam novac ili hranu, robu, kažem nešto lijepo, možda i utješno, nasmijem se i odem dalje. Više se ne smješim. Bude mi za kratko teško pri srcu. To bih mogla biti ja, ili, nedajbože, moja mati.
Ima dana kad odredim da moram nekom nešto pokloniti ali to su uglavnom pokloni ručne izrade, primjerice anđeli koje sama izrađujem od gipsa, magneti ili naprosto ostavim neku pročitanu knjigu u tramvaju. Ponekad ostavim i šal, kapu, jaknu… kao zaboravila sam to uzeti….
Jer, ako analiziram sebe i svoje socijalno (ne)primjereno ponašanje, mogla bih reći da sam možda, prema gornjoj teoriji, kriva i možda je vrijeme da to i priznam. Tko uopće još razmišlja o moralnosti svojih postupaka? Morala bih priznati svoje bogobojazne strahove jer ne mogu proći pokraj prosjaka, bakica, beskućnika, ljudi koji kopaju po kontejnerima, svih onih ljudi s vrećicama u kojima je valjda sav njihov jadan život…pa ne mogu se pretvarati da to ne vidim (ponekad se pretvaram, jer nemam love). Ali vidjeti i osjetiti duboko grizodušje jer ja još uvijek ne moram prositi (premda u ovoj državi možeš svašta očekivati) proći, pomisliti: „jadni ljudi“, ili stati i razgovarati s tim ljudima, posve su dvije različite stvari.
Sjećam se jednog iskustva. Prolazila sam ulicom s velikom fetom pizze i put me nanio kraj kontejnera, gdje je jedan posve uredan čovjek prekapao po njegovom dubokom sadržaju. Ne znam što je bilo na meniju. Ali ponudila sam mu da podijelimo pizzu i stala da malo popričamo. Ukratko mi je ispričao svoje probleme: oskudica, mala penzija, žena bolesna…Mislila sam: što bih mogla učiniti da mu uljepšam dan? Raspolovila sam pizzu, pa smo ju, naslonjeni na kontejner, zajedno pojeli i kad sam odlazila, uvalila sam mu poveću svotu novca. Čovjek je bio osupnut ali i ushićen. Oči su mu zasjale, osmijeh mu se proširio, držao je taj novac u ruci kao da mu od toga ovisi život i na rastanku smo se izljubili. Dobro sam se osjećala i još uvijek se ponekad sjetim osmijeha koji sam dobila u znak zahvalnosti.
Da, ja definitivno bolujem od narcizma i svaki put kad uđem u kuću prvo se pogledam u ogledalu i isti se čas zaljubim. U“ sebe“, naravno.
Možete me smatrati svakakvom, ali ja ću i dalje stati, popričati i dati koliko mogu. Nitko nije savršen. Bolje od toga ne znam. Prosvijetlite me.
“Dobro je kada more šumi posve u blizini.
Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.
Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom – tad i saman čovjek nasmije se nečem.
Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.
Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –
nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom radošću –
ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati prozore.”
Slavko Mihalić
Marina Smokvina
