Sjedim na prastaroj stolici
u kutu sobe tamo gdje
odavno zaborav
pružio je svoje pljesnive spore
nagrizajući ionako bolnu stvarnost
svojim prahom raspadanja
ostavljajući za sobom samo
smrad truleži koja za
sobom vuče uspomene
na neka druga, minula vremena
dok mi se tijelo njiše
naprijed-nazad u nekom
samo meni znanom ritmu,
a stolica svojom škripom
dodaje tužnu melodiju
razbijajući tišinu na fragmente
dok zaborav me ponovno
polako, ali sigurno odvlači od
sumornosti života koji odvija
se izvan granica
mojih shvaćanja…
Martina Kopić
