Tumaram praznim
hodnicima svoje duše
rastavljene na djelove
od kojih krhotine prošlosti
najjače režu gole tabane
kidajući sloj po sloj kože
dok ne ostane ništa osim
kosti koje jednom
pretvorit će se u prah…
Tumaram praznim prostorom
svoga uma
trudeći se dohvatiti ona neka tamo
sretna sjećanja,
ali praznina odjekuje glasno
dok smije mi se održavajući
cinizam besmisla potpuno
praznog pogleda…
Tumaram nazubljenim ožiljcima
od kojih sazdano je moje srce
i tražim šav koji spojit
će sve nanovo,
samo još jednom,
toliko snage još u meni
ostalo je…
Tumaram…
Tamo negdje,
gdje tražim smisao svega,
ali smislenosti više nema…
Martina Kopić
