Kad vidiš ples labuda i prođeš svijet zabluda,
na stazi ponora vidjećeš djevojku s’ krilima.
Jedno krilo vatra, drugo led, ona je pelin i med.
Tvoja svijetlost i tvoja tama…
U njenom svijetu, ti si tref, ona dama.
U tvom svijetu ona je krhko biće, a ti onaj koji želi da je zaštiti.
Ona je slika bez rama okružena ljudima, a tako sama…
Ne ukalapa se u kalupe ovog vremena…krhka je duša njena, a tako jaka…
Ona je labud…njene duge crne kose, i haljina što ti se pojavi u mislima…realnost koju želiš dotaći prstima.
A snovi, ko snovi mogu da se rasprše…da je vidiš tad i nikad više…
U njoj led stanuje, u njoj vatra danuje…
Kad svijet spava i niko ne čuje…kraj jezera vođena plesom labuda pojavi se…
Te noći si je sreo i zavolio, na prvi pogled osjetio, ono nešto što se rijetko osjeti…ko bi rekao da ćeš je zavoljeti…
U tom dubokom mraku…pronađi trag njenom koraku…
Jer tragovi ne ostaju…od njenih stopa cvijetovi procvjetaju…
Njena nježnost dušu oplemeni…ona je ta…na korak od stvarnosti i sna…
Gledaš jezero i odraze koji prolaze…gdje se njene oči u ovom mraku nalaze?
Da ti svijetlo budu i sruše zabludu…
A želio bi da…da je zagrliš…da joj kažeš riječi koje važeš…
Gdje da tražiš led u vatri, vatru, u ledu…sve je u njenom pogledu…
Da li znaš da i ona isto osjeti…ko bi rekao da ćeš ti biti taj kog će zavoljeti…
Ne možeš pročitati šta je u njenoj duši…jer brane mnoge postoje…kad gledaš je u oči, one se ne boje…one gledaju svu dobrotu, u tebi…šta osjećaš prema njoj, priznaj sebi…
Jer nije led i vatru lako voljeti…jedno dušu ledi, drugo grije…a takva poput nje nikad pojavila se nije…
U noćima gdje se otima poneki osjećaj koji dušu nadzire…to samo odraz njenog lika u tvojim mislima stanuje…
Tražiš je, ne odustaješ…ponekad ti se čini da njen smijeh čuješ u daljini, ona ljepa kao san u haljini…budi jutro, budi dan…budi u tebi što vjerovao ne bi…
Ako odeš razumjeće, ako ostaneš ona voljeće sve tvoje, u tebi…šta osjećaš prema njoj, priznaj sebi…
Nadvile se grane nad jezerom… labudovi i ona…plešu ples…lagana poput pera…san tvojih sfera…
Kad bi samo znala, kao što negdje zna…da je u tvom srcu dom pronašla…
Kad bi samo znao, kao što negdje znaš…da u njenim očima ti si taj…
Kad se crni labud u bijelog pretvori…a staza ponora se zatvori…
Njena krila gdje su bila…tu perje ostaće…prati tragove od pera…
Ne zalutaj…srce pitaj…iz svakog pera pročitaj nešto, o njoj…
Ona je san koji si u stvarnost dozvao…ne daj da se san rasprši…pjesmu, o njoj napiši…
Čitaj pjesmu…ona će je čuti gdje god bila…
Doći će pred tebe i raširiti krila…
Njeno lice skriveno biće…otkriće ga tebi…
Vidjećeš crne kose vjetrovi ti prkose…srušićeš sve ponose…kad se led i vatra udruže… pred tebe će doći, vidjećeš njeno lice u noći…
Labudovi će jezerom ploviti…zvijezde sjenu mjeseca lovti i skloniće se grane od drveća da se put pokaže…dvije duše se nađu kad se srcem potraže…
Lagano će noć u san tonuti…još malo će jutro svanuti…sve što želiš je da je tako snenu jutrom možeš zagrliti…
Ko je snove u stvarnost dozvao…tvojim imenom nazvao?
Ko se usudio da u djevojci od vatre i leda ljubav ugleda?
Ko toliko ima hrabrosti u meni labuda sresti…
Jer crni, i bijeli, u meni stanuje…ko je to što u ljubav vjeruje?
Vjeruje ja…od stvarnosti do sna…od sna do stvarnost…mene je život odlučio pred tebe dovesti…nas je ljubav odlučila sresti…
Noć ode u san, razdani se dan…tamo, kraj jezera, ples labuda, u svijetu otrgnutom od zabluda djevojka od vatre i leda…očima punim ljubavi voljenog gleda…
Ako nekad prođete kraj jezera u noći i vidite labudove…možda…eto možda san stvarnost postane…kad duša osjeti kad korak zastane i kraj srca koje osjeti kao svoje ostane…
Tamo gdje vatra i led, ljubavi ne mogu pisati raspored…
Milena Vujinović
