I. Dok jutarnje suze jesenje
svijetu ispiru dušu
čarobne te suze teret mnogima postadu-
jutarnje sivilo pred naivne oči
plašt straha im prostire.
A što li je strah nego odraz neznanja
te slijepog hoda onih
koji su zapovijedima rutine vođeni.
To bezlično, sivo, uplakano nebo
kakvim ga vidiš
i pred kojim strahuješ
refleksija je tvog uma-
jesenja kiša isprala je maske
i ogolila je egzistenciju;
izabrao si bezličnost nad šarenilom.
II.Noć kada odluči prstima svojim
nevidljivo šarenilo pretvoriti u potpunu tamu
strah će nestati,
prividno,
u vrtlogu čarolija mračnih.
Tek hipnotiziran vidjet ćeš nevidljivo,
opipat ćeš neopipljivo
i primijetiti nećeš,
zaluđen ljepotom,
kako hladne oštrice tame
sijeku ti lice
porezotine
predivni bivaju ožiljci
koje smrt lako zamijeti.
Kose uvenut će ti kao mrtvo lišće
a žile posušit će se kao suza jutra jesenjeg
koju zov tame je nadglasao.
Zov taj beskonačno je groblje duša
koje jutro bezličnošću sakrije.
Oživjet će iznova duša tvoja
kada noć prahom tame svijet prekrije.
Lana Gašpert
