Nekad si bio sav moj svijet,
sada si samo prazan papir.
Nikome ne umijem da te objasnim,
da te napišem,
da te makar od slova izatkam.
Pri pomisli na tebe osjećanja se uzburkaju,
ali papir i dalje ostaje prazan.
Kao da sam izgubila dio sebe
kad si otišao.
Odnio si moje srce sa sobom,
ni ne znajući da jesi.
Sada sjedim ovdje sama,
čekam da se vratiš.
Ali znam da nikad nećeš doći.
Sve što mi je ostalo je tuga.
Bez tebe svijet je mračan
i ne uspijeva pružiti utjehu.
Ništa ne može ispuniti tu prazninu
i to je najveća ironija života.
I želim da ti pišem,
ali ne mogu.
Ruka ne zna otkuda da krene,
duša ne zna šta prije da vrisne,
um je zbunjen zamršenim rečenicama kojih ima mnogo, ali nijedna nije prava.
I tako, papir ostaje prazan,
osim te jedne tačke
koju je stvorila tinta.
Zamisli,
nekad se sva osjećanja izliju na papir
u obliku jedne tačke mastila,
koja se razlije
kad se pomiješa sa suzom.
Ne, ti meni nisi ništa,
osim te tačke na papiru.
Sve si mi, a nisi mi ništa.
Darya Noel Mason
