Uskrsnuh poput ženskog Lazara.
Ostaje pepeo…
Zar je prašina,
jedino što si mi nepovratno podario?
Čini se da mi blještava cigareta pokušava nauditi
oprezno bacajući sivilo na čistinu proljetnih usijanja mrtvila
dok pritom jureće deluzije oblijeću oko moga uzglavlja,
ne pitajući za adekvatan smjer.
Kome se pokoriti?
Kopka me distanca bremenitih razlika u kvaliteti zacrtanih aspiracija,
podižući sklonost ka otkrivanju intriga pokopanih u lijesu mladenaštva.
Usred odstupanja od razine svetosti,
na pijedestalu uznositosti ponovno idealiziram obostrane grešnosti,
ukrašavajući otrcane fraze: poljepšavajućim simbolima digresije,
pokornim ganućima podsvijesti
i uvertirama podsjećanja na kaos ponoćnih dilema.
Tonem li podmetanjem dokaza?
Pokušavam dugotrajno odagnati strujeće navike spočitavanja kotrljajućih događaja,
ali zamjerajući postupci osvete ne puštaju ove skute –
umorne od strahovitih pokušaja napredovanja,
kontrasta unutrašnjeg zadovoljstva i uspostavljanja pozitivne klimatske promjene neuronskih veza s kognitivnom interpretacijom nagih razilaženja.
Znaš, korota je ustvari neiskrena ceremonija tuge
u čijem društvu stoji banalna žrtva zgnječena nejasnim očitovanjem ličnosti.
Prijekori mediokriteta ponajprije simboliziraju gubitak imunosti na deformacije nepogrešivih okrivljenika koji se naizgled opravdanom bojaznošću pred križem;
prema Bogu ophode s izvitoperenim molitvama sažaljenja samih sebe,
kleveta na račun egzistencijalizma, očigledno izvitoperenim strahopoštovanjem veličanstva.
Konačno me nametnuta dezorijentacija potaknula na mukotrpno zapisivanje paragrafa iscrpnih detaljiziranosti;
što se baziraju na dugotrajni muk vizionara s nenadmašnim instrumentom vrludajućih struna i gorljive zablude užasa.
Statična tišina koju mi pružaš jednaka je puknuću skupocjenog stakla-
nikad dostatna vraćanju posuđenog dostojanstva,
nedovoljno dinamična za nastavak prolaska kroz jednosmjernu ulicu slijepila,
ali suviše potkrepljujuća primjeru bježanju u staromodno sazdane zidine zaljubljeništva.
Zamotan u usnulim povojima počivajućih knjiga;
molim te, ostani očaravajuća sveobuhvatnost novootkrivenog pjesništva,
blažena milina na smrznutim bjeloočnicama poticaja.
Jer zakulisna dvojakost porobljene pozadine svakidašnjih odlučivanja;
što ih nazivah tvojim imenom
prezasićeno je lažna percepcija placebo efekta –
ništa doli mizerna tabula rasa.
Lorena Vojtić
