Odmah na početku se ispričavam osobi koja je na naslovnici napisala “najljepši roman na svijetu”, kao i svima koji su knjigu doživjeli drukčije od mene, da se slučajno ne bi našli uvrijeđeni.
Violette ima neobičan posao, ona je čuvarica groblja, no nije to zapravo toliko neobično kao možda način i razlog zbog kojega se našla upravo na tom poslu i mjestu. Na tom mjestu se osjeća ispunjeno i bezbrižno jer uspijeva preživjeti sama unatoč bolnoj prošlosti. Kad u njen život uđe potpuni stranac ona mu teško otvara srce, jer spone koje ju vežu u prošlosti drže je podsvjesno i u stvarnosti.
Roman je zanimljiv, tužan, neobičan i na neki poseban način uistinu i je lijep, ali daleko je to od najljepšeg romana na svijetu. Roman je to u kojemu sam neke dijelove čak i preskakala (mogla sam ih čitati iz dosade, ali knjiga je prevelika da bih se zadržavala na besmislenim dijalozima), dok sam neke dijelove “progutala” – napose one o otkrivanju nesreće iz prošlosti. Što se svega ostalog tiče priča se ni po čemu ne razlikuje od ostalih, nema nekog posebnog wow efekta kao ni raspleta od kojeg bi ostala paf. Tek mrvicu me iznenadio. Možda je do mene i ovo je naravno samo moj osobni dojam, ali definitivno sam očekivala puno, puno više od romana o kojemu sam čula samo riječi hvale.
Karolina Obradović
