Ovu sam sliku podijelila u tri dijela-oblijepila sam ju s tri trake, dobila tri cjeline i odlučila u prvom, lijevom dijelu prikazati ljude (prvotno sam ih nacrtala s olovkom), sredina je ostala prazna a treći, desni dio trebao je također prikazivati ljude, ali licima okrenutim prema promatraču. Sredina se trebala sama producirati i prikazati ono što ja ne znam izraziti. S obzirom da je u mene polako ulazila svjetlost nade a terapije su bile pri kraju (one tjedne, lakše, još sam morala „odraditi“ zračenje), hrabro sam uzela crvenu temperu. Ovaj put koristila sam kist da bih na kraju, kad sam završila lijevu i desnu stranu, sve prevukla špahtlom.
Promatrala sam rezultat i napravila laičku analizu:
prvi dio, lijevi i gušće namazan bojom, prikazuje puno ljudi, ali ja sam još uvijek nespremna s njima u potpunosti komunicirati, jer su svi okrenuti od mene i ne žele slušati o mojoj bolesti-osjećala sam se napušteno i izolirano – kao logična reakcija ljudi na malignu bolest; na desnom dijelu slike ljudi me gledaju kao kroz koprenu ali mi nude svoju empatiju. O svojoj bolesti pričala sam otvoreno i ljudi su s vremenom imali hrabrosti to slušati. Ono što me iznenadilo bila je sredina-onaj dio koji sam ostavila praznim. Prepoznala sam neke čudne likove, poput demona. Njih nisam nacrtala, oni su se sami pojavili kad sam ih prešla sa špahtlom. Čudne bijele prikaze, neke vrište, neke imaju životinjska obličja a neke miruju i čekaju da ih se pomakne ili izmjesti. To je naslikao moj strah.
Bila je to zapravo slika mojeg stanja. Svjetlo na kraju tunela. Još uvijek nesigurno, ali se pomalja, kao što se i ja sama polako otvaram svijetu. Ni tu ni tamo; na razmeđi između prihvaćanja i odustajanja od pesimizma.
Krenula sam nekim stidljivo hrabrijim putem, izabrala agresivnije boje i crvenim okvirom zaključila priču. Uvrnuta slika al’ nek’ sve ide dovraga!
Najviše se dojmila moje kćeri Petre, doktorice znanosti koja se bavi proučavanjem stanica raka (koje li ironije!); a živi i radi u Barceloni.
Bila je prva koja mi je otvoreno rekla, kad sam joj pročitala nalaz biopsije, da ću se morati jako, jako boriti. Nisam bila sigurna da sam spremna. Ali ta me djevojka naučila kako u životu opstaju samo hrabri ljudi i kaže:
Vjerujem da lekcije koje nam dolaze, nisu nasumične. Lekcija odgovara učeniku. (navod iz jednog od Petrinih pisama)
Voli vesele boje jer je i ona veselo biće te me zamolila da joj ovu sliku sačuvam. Madrinjo ti čuva sliku. A ti se čuvaj i redovito pregledavaj dojke.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
Autorica slike: Marina Smokvina, akril na papiru, 2014.
