U jednom uglu sobe, odsjaj mjeseca dijagonalno presjeca mrak…
Kroz otvoren prozor dopire svježi zrak…
Na nebu ispisan znak…čujem ti korak u noći,
u isto vrijeme ovom ulicom će proći…
Onaj tvoj pogled ka mom prozoru, na staklu pišem ti poruku i zamagli se staklo…ostanu slova, pišem iznova po tim linijama, šta je to sa nama?
Idem niz stepenice brojim korake do tebe.
Isti broj koraka, ni to se ne mjenja, kao ni ono što biće moje osjeća…
Stojim tu pred tobom … krenemo niz ulicu…vidim ti sve na licu…
Kao iz nekih crno-bijelih filmova ti si…
Šešir na glavi nosiš, pogled skrivaš, pa pokažeš.
Osmijeh u uglu usana i prva poruka napisana na tabli ostavljena na stablu.
Čitam i osmjehnem se…ovako nešto samo ti umiješ…
Kako prolazimo pale se ulične svjetiljke reaguju na naše korake…
Nebo je sakrilo oblake…zvijezde prosulo da nas ne bi odalo…
Spava grad…te zgrade i ograde, te kuće u nizu…
Izgledaju daleko, a blizu…
Kao da si postavio scenografiju, zastaješ, sjedaš na klupu, postaviš mali sto i na njega staviš šah da odigramo jednu partiju…
Slažemo na polja figure, minute ne žure u korak s’ vremenom…
Imaš i sat za poteze…ulicama fijakeri voze…u daljini čuje se voz…
Dvije karte staviš među figure…i pitaš, jesi spremna da putuješ…kroz noć…gdje god pođemo, jedno, drugom dođemo…
Jesi spremna da kreneš niz ulice, da ne mjeriš vrijeme kraj mene…
Da zvijezdama dozvoliš da ti slete na dlan…da izbrišeš svaki plan…da dočekaš na vrhu grada novo jutro i dan?
Da letiš, a na zemlji čvrsto stojiš, da se kraj mene ne bojiš…
Već jedino… jedino da voliš?
Ne priznajem ne kao odgovor, već samo da…jer gdje si ti, tu već odavno sam ja…
Spremna sam, odgvorim…jer sve piše u očima tvojim…
Ostavljamo figure za neke druge koji ovim putem prođu, za one koji se pronađu…
Zvijezde čekaju, jer, znaju da će na svijetlost noći tvoje i moje biće doći.
Mjesec je postavio na ulicu svoj krug… zamolio vjetar da svira melodiju…
Zamolio nas za ples…pod nebom ovim…pred tobom stojim…ruke ti pružam i plovim koracima kao da hodam po talasima…
Kraj tebe se najljepše sniva i putuje…ko bi mogao da vjeruje da srce, srce umije da čuje kroz oluje…
I teče noć lagano…na dlanovima čuvamo, ono što osjećamo…
Ti imaš u džepu dašak iluzije…koji stvarnost postaje…
Prate nas poruke tvojom rukom pisane…sve ih skupljam i slažem, jedno želim da ti kažem… ti već znaš da u srcu mom pronašao si dom, da u srcu tvom pronašla sam dom…
Mjesec skloni krug na neki drugi dio grada, za neke koji poput nas noćas putuju, ulicama osjećanja…
Mi čekamo osvit novog dana, čitaj mi sa usana…šta sam za tebe ja napisala…
Dolazi novi dan na scenu, skidaš šešir u jednom trenu da nam lica sakriješ, a iza njega, da mi poljupcem ljepotu jutra pored tebe otkriješ.
Milena Vujinović
