Ove godine nisam plakala…
Suze nisu natapale oči
dajući im prividan
sjaj safira.
I boli,
jako boli ova težina
što neumorno
pritišće prsa,
prijeteći da me uguši.
Sjedim zagledana
negdje u daljinu,
onu svoju tako poznatu,
bez misli,
bez podsjetnika.
Plovim prema svojoj
sigurnoj luci,
zoni zaborava,
osjećajući opori miris
uvelog cvijeća,
pomiješan sa krhotinama
tuge, puštajući
da me obuzme.
Još jedna zima prolazi,
ustupajući mjesto proljeću,
gledam ptice u letu
i zamišljam da si i
ti sa njima,
široko šireći svoja krila
u slobodan let
slobodan, bez tuge, bez boli.
I još jedna zima ustupa
mjesto proljeću
dok suza se poput bisera
skuplja u kutu oka,
jedna, jedina…
sasvim dovoljna…
Martina Kopić
