Put ih je toga dana doveo do velike livade.
S obje strane puta prostirali su se voćnjaci. Grane su bile pune jabuka, a zrak je mirisao slatko i toplo.
Forest je potrčao kroz travu i počeo njuškati među busenima, dok je Anđelko polako gurao bicikl, a kotači su tiho šuštali po zemlji.
Tada su začuli pjev.
Bio je to tih, jasan glas koji je dolazio iz voćnjaka.
Zvončić je zastao. „Čuješ li?” upitao je.
Anđelko kimnu. „Netko pjeva… i čini se da cijeli voćnjak sluša.”
Kad su prišli bliže, između stabala jabuka ugledali su djevojčicu.
Među stablima jabuka stajala je djevojčica koja je izgledala kao da pripada tom voćnjaku.
Bila je vrlo tanka i krhka, kao mlada grana koja se lagano savija na vjetru, ali se nikada ne lomi.
Oko lica plesale su joj meke kovrče, lagane poput vitica loze koje se drže za sunčeve zrake. Kovrče su guste i razigrane, kao da je vjetar u njima ispleo male nemirne krugove. Sunce se zadržavalo u njima i ostavljalo tanke zlatne iskre.
U licu je imala tihu vedrinu, kao da uvijek nosi malu skrivenu pjesmu. Kad bi se nasmiješila, lice joj se ozarilo poput jutra koje se probija kroz grane. U njezinu licu bilo je nečeg toplog i mirnog, kao da svijet promatra s blagim čuđenjem. Osmijeh joj je bio tih i blag, ali ostavljao dojam toplog svjetla u hladu voćnjaka.
Nosila je laganu haljinu posutu sitnim cvjetovima, pa je među travom i lišćem izgledala kao da je dio livade.
Kad bi zapjevala, činilo se da cijeli voćnjak na trenutak zašuti i sluša njezin glas.
Na jednoj grani iznad nje sjedila je šarena ptica.
Perje joj je bilo zlatnožuto, a na krilima presijavale su se zelene, plave i crvene boje.
Ptica je nagnula glavu i pogledala putnike.
„Tko pjeva, ne skriva nož.”
„Pjesma rijetko grize.”
Karmen je tada primijetila dječake i psa na rubu voćnjaka. Prestala je pjevati i nasmiješila se.
„To je Liora”, rekla je i pogledala prema ptici. „Ona priča kad joj se prohtije.”
Zvončić je prišao nekoliko koraka bliže. „Ja sam Zvončić.”
Forest je mahnuo repom. „A ovo je Forest.”
Anđelko je doveo bicikl kroz travu. „Ja sam Anđelko.”
Karmen je kratko kimnula. „Karmen.”
Nekoliko trenutaka stajali su u tišini.
Zvončić je pogledao prema voćnjaku. „Jesi li ovdje sama?”
Karmen je podigla pogled prema granama. „Za sada jesam.”
„Gdje su ti ostali?” pitao je Anđelko.
Karmen je prstima lagano dotaknula vrpcu u kosi.
„Bila sam s jednom malom družinom. Putovali smo od sela do sela. Pjevali, glumili i radili male predstave.”
„Kao pravi putujući glumci?” upitao je Anđelko.
Karmen se nasmiješila. „Tako nekako.”
„A gdje su sad?” pitao je Zvončić.
„Otišli su dalje”, rekla je. „Jednog jutra krenuli su prije nego što sam se probudila.”
U tom trenutku jedna jabuka tiho je pala s grane u travu.
Karmen se sagnula, podigla je i obrisala o haljinu. Zatim ju je pružila Zvončiću. „Putnici trebaju nešto slatko.”
Forest je odmah prišao bliže i znatiželjno ponjušio jabuku.
Karmen je čučnula i pružila mu ruku. „Ti si pametan pas”, rekla je tiho.
Forest je mahnuo repom još brže nego prije.
Na grani iznad njih Liora je protresla perje i promijenila mjesto.
Negdje iznad voćnjaka puhnuo je lagani vjetar i zatresao grane.
Liora je pogledala prema nebu i rekla: „Vjetar opet pomiče svijet.”
Jabuke su se lagano njihale na granama, a trava šuštala kao da šapuće neku staru priču.
Karmen se nasmiješila i ponovno zapjevala, a glas joj je sada bio još veseliji, lagan i razigran, poput malih zlatnih zvona koja plešu u zraku.
Tako su se, među voćkama i suncem, prvi put sreli Zvončić i Karmen.
Petar Šitum
