Ona više nije
ista osoba,
i nikad ponovno
neće biti ono
što je bila –
jer uistinu
ne zna tko je,
i koja joj je
životna misija.
Njezina su jutra
buđenje iz
beskonačnog trajanja
jučerašnjeg dana,
upravo ondje
gdje nitko
ne upire
svoj pogled
da bi se uvjerio –
kako diše toliko
premorena duša.
Funkcionira
naizgled
besprijekorno,
brojeći tuđe
pogreške,
snatrenja
i raspuknute snove,
a pritom
zanemarujući
vlastite emocije,
važnost spontanog
osmijeha i
potisnuta sjećanja
koji odišu
nezaboravnim
vremenima.
Ta žena
što nosi
novo prezime,
sjetna je
refleksija sjena
koju more
fragmentirani snovi,
otužni zapisi
stihovanja
i potresne
dosjetke razbora.
A možda,
samo,
zapravo vapi
za dubljim
razumijevanjem…
Lorena Vojtić
