Ništa na ovome svijetu ne može mi zasjeniti dan u kojemu sam se porođenjem svojega čeda rodila majkom.
Kad je Bog poželio da spoznam ljubav, darovao mi je djecu i nije me mogao ljepše darivati.
Sama činjenica da imam nekoga tko je tik i tak mome srcu, kome sam za život potrebna, nekoga tko me tako dobro osjeti i poznaje, tko je dio mene, nenadomjestivu sreću tvori.
Rađanje novoga života, tijela moga tijela, nadljudsku mi snagu daje i postajem štitonoša toga, za mene, od kralja važnijega bića.
Ljubav je to koja titra, buja, bukti i raste od trena začeća i traje do vječnosti.
Često ljubav povezujemo sa srcem. Možda zato što se ljubav baš u srcu javlja, pod srcem nosi sve to vrijeme dok trudnoća traje i srce i cijelo biće nam puni milinom kad to malo, čarobno stvorenje prvi put uzmemo u ruke.
Prava, čista, nesebična ljubav veličanstvena je u svojoj snazi koju nam pruža, ali možda bi nam ipak križ života prikladnije dočarao ljubav
jer nema te žrtve, nema toga križa kojega za svoju djecu ne bismo na sebe uzeli, samo da je njima breme lakše.
Vratit ćemo se nakratko u prošla vremena, za većinu ljudi današnjice u plitak i neshvatljiv način razmišljanja.
Uzmimo majku koja je rodila sina.
Većina žena u to doba najsretnija je bila baš kad bi rodila muško dijete.
Nastavak je to loze, štit imena kuće iz koje dolazi. On će dodati luč da plamen održi živim u ognjištu kad ruke stare majke budu toliko drhtave i onemoćale da ne mogu doseći okno. Sin je taj koji ne napušta krova pod kojim se rodio, sin je taj koji život unosi u kuću prenoseći nevjestu preko onog istog praga kojega je toliko puta svojim bosim sitnim nožicama preskakao još kao dječarac.
Stoga, tome sinu treba s puta pomesti trnje, da mu stope ne ranjava. Svaki udarac koji mu život pokuša zadati treba svojim tijelom preuzeti, treba ga maziti i paziti da mu se ne primakne išta što bi mu oko potaklo na rađanje suze.
Sva se ta žrtva podnosi iz čiste, slijepe ljubavi.
I kćer se voli, svom dušom svojom, ali kćer se goji da neku drugu lozu na životu drži. Kćer se usmjerava na drugu stranu. Od malena ju se uči da se jezik i mozak ne koriste baš svojevoljno. Žene su rođene da šute, rade, služe i da u tome nalaze sve zadovoljstvo jer ima li veće časti od službe?
Ne mogu puno govoriti o načinu odgajanja ženskog čeda u ta prošla vremena. Ne mogu jer imam 2 kćeri i boli me pomisao da je itko ikada mogao svome djetetu uskratiti pravo, koje je anatomskom građom svakom ljudskom biću dodijeljeno jer svi imamo mozak; pravo da misli, razmišlja i svoje mišljenje i stavove iznosi.
Kako tada, tako i danas, mnogi su pobrkali ideale i vrijednosti čovjeka.
Žude danas mnogi da im djeca izrastu u uspješne sportaše, poslovne ljude, menadžere, odvjetnike, doktore, magistre…
Na glavu se ljudi nasađuju da im djeca što ranije usvoje što više od svih čuda koja tehnologija nudi.
Negdje između prošlosti i sadašnjosti, a žureći u budućnost, izgubio se fokus na ono najvažnije u odrastanju djeteta, a to je sreća.
Zaboravlja se ta dječja sreća hraniti poljupcima u one slatke pupaste obraze, ne hrani se sreća više igrom s tom dječicom, ne hrani ih se čitanjem bajki za laku noć, jer lakše je upaliti crtani ne misleći pri tom da im se tako koči razvoj mašte, zatvara um i sužavaju vidici.
Razgovarajte ljudi sa svojom djecom, oči u oči, hranite im maštu i uživajte u njima dok god dišete. Pustite ih da budu djeca, da pjevaju, plešu, da padaju, ustaju, da griješe, uče i odrastaju. Hranite njihovu sreću jer sretno dijete je radoznalo dijete koje se razvija u osobu željnu znanja. Zanemarite svoje želje o njihovim zvanjima i prihvatite njihove jer oni dobro znaju što ih usrećuje. Uhvatite se u koštac sa životom i budite im štitonoše, a ispred imena im stavite jedinu titulu koju ste dužni staviti. Ta titula je ČOVJEK, a ostale neka po svojoj volji i sposobnostima stječu oni sami.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
