Danas sam bila u jednom poštanskom uredu. Gospođa s druge strane šaltera bila je ljubazna, a kad sam joj dala svoju osobnu iskaznicu, lice joj se ozarilo. Začuđeno sam ju promatrala kako se grčevito drži rukama za stol da me ne bi zagrlila. Od uzbuđenja je jedva govorila. Razabrala sam da spominje „posmrtnu pripomoć“ i da će mi odmah nešto donijeti. Tiho, kao da smo u dosluhu za nekakav mafijaški posao, rekla mi je kako imaju ponudu za štednju koja bi pokrila troškove pokopa. Odgovorila sam da me zanima te da može slobodno glasno govoriti. Tako sam saznala da mogu birati između standardnog i luksuznog pokopa. Pa ju upitah kakva je razlika u pokopu i koliko se bolje mrtvac osjeća pri luksuznom. Nije se dala smesti. Ja sam već bila njezin klijent, osjetila je. Sve moje šale je izdržala hrabro, s osmijehom. Čak i kad sam ju molila da mi objasni kako ću ja kao mrtvac trošiti taj novac. Naravno, strpljivo mi je objasnila da je to pomoć obitelji, a ne meni. „Aaaa“ – rekoh – „znači da im ja i mrtva pomažem. Moram priznati da je to plemenito. Donesite ugovor, odmah započinjem, odmah.“
Kad smo sve potpisale, ponosna, visoko dignuta čela, izišla sam iz ureda. Neka me blaga svijetlost obasjala, a kad sam se pogledala u izlog dućana, vidjela sam iznad svoje glave AUREOLU.
P.S. Dvije moje prijateljice su, vidjevši me, pohrlile u „Posmrtnu pripomoć“ te sad Pulom šeću tri svetice.
Snježana Akrap Sušac
