U jedno gluho doba noći
ja otvorih svoje oči.
Umjesto da spavam kao i svi
svjetiljku palim idem čitati.
Nešto me k prozoru zove
To snijeg pada, pahulje se love!
Budna sam, kroz prozor gledam…
Snijeg… mislim redam, bijeg…
Sa pahuljama letim
nošena hladnim zrakom
Putujem nebeskim korakom.
Pogled mi taj pruža mir
U ruci olovka i papir.
Kad već neće san, iskoristit ću
opet dlan i prste, neka pišu
riječi neka lete, bilježnicu cijelu nek
zamete… snijeg.
Zdravka Marić
