Kažu da paranoici nisu uvijek u krivu. Možda jesu kad nose aluminijsku foliju na glavi, ali kad je riječ o mobitelima, čini se da im dugujemo ispriku. Jer nije stvar u tome da nas mobiteli možda prisluškuju, oni to definitivno čine.
Ne vjerujete? Pokušajte samo izgovoriti naglas “Razmišljam o kupnji novih cipela.” Ne trebate ni guglati, ne trebate ni tražiti, u roku od deset minuta na svakoj društvenoj mreži dočekat će vas reklame za cipele, čizme, papuče i eventualno ortopedske uloške (jer tehnologija je pametna i voli sve osigurati). Požalite se na bol u koljenu? Evo vam oglasa za zglobne steznike i prirodne kreme protiv artritisa.
Još gore, više ni ne moramo govoriti. Dovoljno je pomisliti na nešto i bum! Facebook, Instagram i Google znaju prije vas da trebate novi madrac jer ste se jučer ujutro požalili na bol u leđima. Ili da bi bilo lijepo otputovati na Maldive, iako realno, najdalje što možete stići s budžetom je izlet u Lidl. Čak i to je postalo upitno.
A tek kad nešto jednom kupite online? Ne samo da će vas reklame i dalje progoniti kao dosadne muhe i komarci, nego će vam algoritam ljubazno ponuditi još toga što sigurno ne trebate. Kupili ste kauč? Evo reklama za još jedan! Pa što, možda imate dvanaest soba. Ako ste pretraživali lijekove za glavobolju, očekujte preporuke za pogrebna osiguranja, za svaki slučaj.
Naravno, službeno nitko ne prisluškuje. Sve su to “pametni algoritmi” i “personalizirani oglasi”. Google, Apple, Facebook i ostali tehnološki bogovi mogli bi se zakleti da ne slušaju naše razgovore nego samo analiziraju naše pretrage, klikove i navike. A mi, naivni kao janjad, klimamo glavom dok nam mobiteli predviđaju misli s preciznošću babe Vange.
Ponekad se pokušavamo praviti pametni. Isključimo mikrofone, obrišemo povijest pretraživanja, odbijemo sve moguće kolačiće (osim onih čokoladnih). Ali koga zavaravamo? Na kraju opet guglamo stvari koje ne želimo da itko zna da guglamo i nadamo se da nas nitko ne gleda preko prednje kamere dok sjedimo u pidžami s mrvicama od keksa po licu.
A realno, koga briga? Toliko smo navikli da nas prisluškuju da smo se prestali buniti. Sve dok nam mobiteli ne počnu čitati misli i umjesto nas slati poruke tipa “Oprosti što kasnim”, iako još nismo ni krenuli, sve je podnošljivo.
Zato pričajmo glasno o stvarima koje nas stvarno zanimaju. Možda će algoritam konačno shvatiti da trebamo snižene račune za struju ili dobitak na lotu, a ne još jednu reklamu za madrac s memorijskom pjenom.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
