,,Gledam, ali ništa ne vidim, jer sam u potpunosti isključena iz stvarnosti. Naviru mi sjećanja na sve što smo skupa doživjeli.
,,Potrebna mi je…” – u glavi mi odzvanjaju njegove riječi, riječi koje je uputio doktoru u bolnici, misleći da sam potpuno nesvjesna i da ga ne čujem. Mislima mi, u obliku eha, dugo odzvanja njegovo: ,,Jer te volim.” Te riječi sam toliko puta čula, ali sam bila isuviše bijesna na njega da bi mi predstavljale neki značaj. Smetale su mi i gotovo da nisam ni obraćala pažnju na njih. Čak su me i vrijeđale, kao da je u pitanju bila najprostija psovka. Međutim, sada…
Sada me srce jako boli. Boli, kao da sam upravo pogođena plamenom strijelom. U očima mi popusti brana koja je sve do sada nekako uspijevala da mi zaustavi suze. Pognem glavu i brzo zatrepćem, kako bih zaustavila plimu u očima, ali uzalud, nekoliko suza se skotrlja niz moje lice. Za njima krenu ostale. Klize mi niz obraze, sustižu jedna drugu i ginu kad mi padnu na usne, ili na grudi.
,,Ne plači, Sophia.” – kaže Demian.
,,Nije smak svijeta.”
Za mene kao da jeste. Svojim sam rukama porušila vlastiti svijet i slomila srce jedinom čovjeku koji me je ikad iskreno volio. Jedinom kojeg sam ikada iskreno voljela. I slomivši njegovo srce, istovremeno sam slomila i svoje. Tek sada znam da se nekako otopila i ona druga polovina mog srca, ona koja je bila pod ledom. U istom danu sam shvatila da sam ga sve vrijeme voljela i u tom istom danu mi je postalo kristalno jasno da sam ga izgubila.”
Darya Noel Mason
