Na suprotnim
stranama vremena,
sjedimo kao
ukopani u mulj
mladošću
osamljeničkih godina,
dok iščekujemo –
nimalo blage
presude stoljeća.
S neizrecivom
čežnjom listamo
sretne fotografije,
tapkajući po
zajedničkim
hodnicima sjećanja.
Što misliš,
je li naša
zamršena prošlost,
ujedno i
sličnim principom
identična budućnost?
Bježanjem
od sebe
paradoksalno smo
izgradili obitelj.
Dok snivam
žustra snoviđenja,
proganja nas jaz
nemilosrdne distance.
Znaš,
moj buntovniče,
doima se kao da
svijet zastajkuje…
U košmarima
borbe sa
svojim demonima,
pokušavam te oteti
iz njihovih okova,
ali više ništa
ne mogu učiniti.
I ta me
nemila spoznaja,
blago rečeno, ubija.
Boli nas
ova strasna,
brakom ovjenčana –
mračna ljubav.
Kida iznutra i
trga na
najsitnije dijelove.
Ali ne posustajemo,
ne odričemo se nas.
Lorena Vojtić
