Miris trave
okupane rosom
blijedi u sjećanju
mirisa prošlosti.
Zarobljena
u zemlji vjetrova
što nemilosrdno
šibaju
sve oko sebe,
brišući davno okapano cvijeće i vlati trave.
Padam na koljena
i molim misli,
sjećanja
da me vrate,
vrate tamo
gdje sam bosonoga
trčala livadama
koje su okupane
dijamantima
nastanjenima
u spoju kapljice i sunca.
Vrati mi rosu
da miluje
ove umorne noge,
da okupa ovo išibano lice
ne želim vjetrove,
već rosne kapljice da
zalječe ovo moje
slomljeno srce…
Martina Kopić
