Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava.
Tek stoji jedan novčić od metala.
Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli.
Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje,
trag milostinje i prepušteni sami sebi.
Zamisli želju i pusti sa dlana da krene.
Kad novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe.
Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće
u fontanu Di Trevi.
Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli.
Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska.
Latice nam krhke i kao oštrice.
Treba biti nježan kad nas neko dodirne.
Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje.
Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji.
Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži.
Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje.
Reci mi sjećamo li se?
Otvori vrata posred ulice s’ druge strane vrata, čekam te.
Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu.
Posred vjernosti i ljubavi stoji šav zaborava.
Darujem ti novčić od metala.
Stavljaš ga na dlan i kažeš mi, odnekud te znam.
Sjećam se, sjećam.
Sjedaš na fotelju, zamišljaš želju i novčić puštaš sa dlana čudesna je Di Trevi fontana.
Klupa se briše, odlazimo na dvije strane.
Na fotelji žute boje još uvijek narandže stoje.
Posred čežnje i želje u nama stoji šav zaborava.
Da li pismo ili glava, tek na spojenim dlanovima stoji jedan novčić od metala.
Ja tebe znam, oduvijek sam te znala.
Pogledaj me u oči ruže smo pustinje, trag milosti i prepušteni sami sebi.
Sjećam se, sjećam, da smo se voljeli.
Milena Vujinović
