Sablastan fijuk vjetra kroz uske pukotine inventara i šire pukotine svijesti oduvijek je brujio kroz siječanj.
A ja bih se povukla u sebe.
Ledene kiše i pustoš ulica zjapile su kao neman nakon obilnog zalogaja u nemilosti siječnja.
A ja bih pobjegla u sebe.
Sivo, bijelo, opustošeno i golo.
Poneki vrabac kljuca sjemenke.
Iza čvrsto zatvorena prozora.
Sve nekako staro, čeka u neminovnosti skorašnjeg kraja.
A u meni je veselo igrala vatrica mnogih početaka. I nejasna spoznaja o oprečnosti između siječnja u meni i oko mene.
Tada.
Sada sam sve sličnija siječnju od pamtivijeka.
Morala sam doć’, vidjeti i proć.
Upiti dojmove i sve više se pitati što ću s njima.
Marijana Martinčić
