“Revolucija u prometu: Stižu semafori s četiri svjetla.”
Zašto? Navodno kao “dodatak za poboljšanje načina kretanja vozila na cesti.”
Ne znam tko je točno došao na tu ideju četvrtog, bijelog svjetla, ali pretpostavljam da je riječ o nekome tko već dugo nije sudjelovao u prometu ili čekao u koloni dok mu se u gepeku topi sladoled, a auto ispred ne kreće jer vozač tipka poruku ljubavnici. To bijelo svjetlo bi trebalo ubrzati promet, ali ja mislim da će kaos ostati isti, samo u elegantnijoj nijansi bijele.
Budući da ne živim u gradu, sa semaforima se susrećem gotovo koliko i s jednorozima. Dakle rijetko. I nisu baš toliko čarobni.
Svi smo još u školi naučili što znače boje na semaforu. Neki više, neki manje.
Crveno – stani.
Zeleno – kreni.
Žuto… ako si vozač s Balkana, daj gas.
To su osnovna pravila koja smo svi savladali, čak i oni koji su vozački ispit položili u prošlom stoljeću, a voze kao da su dozvolu izgubili tjedan dana kasnije.
Ali bijelo svjetlo?
Što sad to znači? Da svi možemo ići? Da nitko ne zna tko ima prednost?
Iskreno, meni to zvuči kao metafora za život u Hrvatskoj.
Bijelo svjetlo = svi idu kud ih volja, a tko preživi – pričat će.
Možda će, uz bijelo svjetlo na semaforu, uskoro postojati i plavo za smirivanje živaca, ružičasto za zaljubljene, narančasto koje se pali kad netko psuje u autu, što za naše područje definitivno nije preporučljivo jer bi jedino ono bilo upaljeno. Ili možda prozirno, za vozače BMW-a koji ne priznaju autoritete, policiju, semafore, ni zakone fizike.
Ako ovako nastave, ne bih se čudila da sljedeće što izmisle bude semafor koji ti daje komplimente dok čekaš zeleno.
“Sjajno ti stoje te sunčane naočale, vozaču!” “Baš si hrabar što opet voziš po ovim cestama!”
Ili možda semafor koji ti proriče sudbinu.
“Ako sad kreneš, upoznat ćeš ljubav svojeg života. Ako staneš, stići ćeš kući živ.”
Uglavnom, dok se svijet bavi inovacijama koje nitko nije tražio ja ću, nažalost, ostati vjerna semaforu u gradiću gdje sam zaposlena. Njegovo crveno mi daje priliku da pogledam kroz prozor, udahnem duboko i prisjetim se da je život, baš kao i promet, često pun znakova koje ne razumijemo.
Ili da razmislim bih li radije skrenula desno ili jednostavno pobjegla glavom bez obzira.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
