Ušuškala sam prazne hodnike da im bude toplije.
Otvorila sam knjige da ih listaju vjetrovi.
Ostavljam šešire na ulične svjetiljke kad sunce ugrije da im bude hlad.
Pretvaram ovaj grad u scenografiju iz filma.
Šapućem uloge glumcima, skrivena iza ormara.
Sama razgovaram tišinu u ovom filmu.
Idemo patike i ja.
Imam u rukama zadatke iz enigmatike.
Sinonim sam za tu riječ u meni je enigmatika odavno već.
Budim snove, šapućem im stihove.
Često ih uspavam pričama iz rukava.
U zemlji zaborava postoje odaje gdje svako sjećanje stanuje.
To su biblioteke napisanih osjećanja.
Dok spava grad sjedim i čitam knjige na obodu vremena.
Uzimam gramofonske ploče, stihovi se toče u čašu od stakla.
Pričam svicima i nekim neznanim licima.
Tražim toplinu vidim hladne fronte u srcima.
Ne znaju ko sam, iz kog sam grada.
I ko je ta djevojka koju prati gitara.
A ja balanisiram kao lopta na vodi.
Šta bude kad pitam ljude, jesu sretni?
Vuku svoje korake niz ulice.
Zatvore srce i sakriju se od svih.
A ja pošaljem stihove do njih.
Zamoliću hodnike da ugriju ulice.
Zamoliću ulične svjetiljke da skinu šešire i obasajaju grad.
Zamoliću vjetrove dok im šapućem stihove da slete iz Vasione na balkone i dlanove ljudi.
Zamoliću postavljenu scenu da se rotira u trenu i da pokaže ljepotu svu.
Ima li neko da im bude ljek za zablude?
Ima li neko ko bi sa njima stajao i slušao šta ih brine?
Ima li neko da razumije tišine?
Šapućem vjetrovima svojim stihovima da neko ima ko pomaže ljudima.
Vraćam se u sobu i puštam pjesmu preko razglasa.
Gledam kroz prozore kako plešu ljudi do zore.
Šapućem vjetrovima, ima nade u ljudima.
Čuvam svice na dlanovima.
Milena Vujinović
