Prošlo je već nekoliko godina, a bol je i dalje jednako jaka. U ovo vrijeme kada proljeće smjenjuje zimu, još i više. Povremeno me toliko razdire da se moram obgrliti rukama ne bi li ostala cijela. Čudna je stvar ta bol. Toliko se naviknemo na nju, da kad jedan dan izostane, fali nam. Ipak ne ostavlja nas dugo na miru. Taman kada sunce pomoli stidljivo svoje zrake, a osmijeh izvije kutove umornih usana, on nas odmah svojom oštrinom podsjeti da je i dalje tu. Nebo je danas plavo, a sunce sija svom snagom, koliko to uopće može u rano proljeće, a ja molim za kišu. Potrebna mi je kao suhoj ispucaloj zemlji, ne bi li sakrila moje suze i isprala ovu ranu. Još je uvijek svježa, iako bi već trebala biti samo ožiljak, ali ne, ona još uvijek krvari. Rubovi njeni su iskrzani brojnim novim rezovima i ne zarasta. Povremeno samo skupi svoje rubove, ne bi li još jače zapekla, kada se nanovo otvori. A proljeća su najgora, onda kada se jedna noć pretvara u novi dan. To je vrijeme kada si otišao. Vrijeme kada je tvoje srce ostalo tiho, nakon zadnjeg glasnog otkucaja. Ostala sam i ja tiha, smijeh više ne izlazi iz mog grla, a glas mi je blag i tih. Ionako ne znam što bi i rekla. Lakše je patiti u tišini. Danas sam odlučila da posjetim tvoje vječno počivalište, nisam dugo bila. Sad se osjećam spremno. Kupila sam jednu bijelu ružu i nekoliko lampiona. Stojim ispred spomenika gdje piše tvoje ime. Slova se razlijevaju kako suze klize niz obraze. Ponovno grlim sama sebe. Teško je. Vjetar mi mrsi kosu, sušeći usput i suze na mom licu. Okrećem se i tiho šapćem: “Volim te.” Odlazeći vjetar do mene donosi riječi, koje zvuče baš kao i tvoje: “I ja tebe, ne plači više.”
Martina Kopić
