Noćas sam sanjala nebo, nebo boje indiga, s milijunima zvijezda u kojima su skrivene tajne. Te su zvijezde padale na koljena pred tvojom ljepotom, a ti si stajao mirno, obuzet nekom usnulom tišinom i ne primjećujući ih. Sve oko tebe bilo je prekriveno slutnjom i strahom, nekom tugom i očajem.
Ispred tebe sjalo se nepregledno more i pričalo ti neke svoje priče, nešto meni strano i nepoznato. Pijesak se previjao pod tvojim stopalima-cvileći, a vjetar uživao milijući ti cijelo tijelo, grlio te i imao samo za sebe. U tvojim su očima sjale su mjesečeve zrake dok su ti nježno dodirivale čelo. More je dozivalo tvoje ime, iz velikih se školjki čula melodija pjesme pisane samo za tebe. O stijenje su se razbijali valovi, lomeći tišinu noći. A, ti si stajao snen i čekao si nekoga. Dlan si pružio široko da na njega može sletjeti jedna sjajna zvijezda. Nježno si je prislonio usnama i upitao ima li kakvu poruku za tebe.
Jedino što se čulo kroz noćnu tišinu bile su riječi: „Ona te voli-voli je.” Podigao si svoj dlan, a zvijezda se s njega popela visoko, nazad, među ostale. Dugo si gledao za njom. Spustio si glavu, a mjesečeva zraka s tvog lica obasjala je jednu bisernu suzu koja je klizila niz tvoj meki obraz.
More je zaćutalo. Vjetar se stišao, pijesak se umirio, valovi prekinuli melodiju školjki. Samo je mjesec znao čemu ta suza i kroz tišinu pustio riječi.
„Idi, pronađi je!”
Okrenuo si se i pošao. Koračao koracima punim nade, koračao dugo i nestao u crnilu noći. Iza tebe je ostala samo jedna suza u pijesku, jedan biser da sja u noćima poput ove.
Senka Ilić
